Italijanski aktivista i dugogodišnji učesnik Marša mira, Diego Saccora, već godinama se vraća u Bosnu i Hercegovinu, povezujući prijateljstva, aktivizam i obrazovnu misiju u jednu snažnu poruku – da se Srebrenica ne smije zaboraviti, niti posmatrati bez odgovornosti.
Govoreći o razlozima svog povratka, Saccora ističe da ga u Bosnu svake godine dovode dvije stvari – ljudske veze koje je izgradio i osjećaj misije da nova generacija upozna istinu.
„Prvi razlog je emotivan: nakon svih ovih godina imam mnogo prijatelja ovdje i uvijek mi je zadovoljstvo doći i posjetiti ih. Drugi razlog je, recimo, moja misija, da dovedem što više ljudi, posebno mladih, da upoznaju ljude ovdje, čuju njihove priče i nauče historiju Srebrenice“, poručuje on.
Na pitanje kako se njegov pogled na Bosnu i Hercegovinu mijenjao kroz godine, Saccora kaže da i dalje uči, te da historija nikada nije jednostavna.
„Nigdje historija nije crno-bijela, ali ovdje je kao duga, čitav spektar. Jedna od velikih promjena je da je do 2015. postojala veća volja za dijalogom i pomirenjem, posebno prema mladim generacijama. Sada se čini kao da ljudi žele samo ‘okrenuti stranicu’, bez rješavanja otvorenih pitanja. To ostavlja prostor negacionizmu i nacionalizmima“, upozorava on.
Za Saccoru je ključno da ljudi izvan Bosne i Hercegovine uče o Srebrenici, ne iz osjećaja krivice, nego iz potrebe za sviješću i odgovornošću.
„Ne želim da iko osjeća krivicu, već da se razvije svijest i odgovornost. Mladi koji dolaze sa mnom u Srebrenicu, Tuzlu, Bihać, Žepu, Prijedor, Mostar i Zvornik moraju razumjeti šta se ovdje dogodilo“, ističe on.
Dodaje da posebno važnim smatra razumijevanje simbola poput Cvijeta Srebrenice, kao dijela kolektivnog pamćenja.
Govoreći o važnosti razumijevanja prošlosti, Saccora se prisjetio i svog ličnog iskustva iz 1994. godine.
„Imam 45 godina i još uvijek se sjećam 90-ih. Sjećam se, recimo, Roberta Baggija i promašenog penala u finalu Svjetskog prvenstva u Pasadeni 1994. godine. U isto vrijeme, ovdje su postojali logori, opsade gradova i masakri“, kaže on, naglašavajući kontrast između svakodnevnih sjećanja i ratne stvarnosti u Bosni.
Ove godine Saccora na Marš mira dolazi sa grupom prijatelja iz Italije, među kojima su i mladi univerzitetski studenti koji planiraju svoje akademske radove posvetiti Bosni i Hercegovini.
„Jedan će se baviti ekstraktivizmom i ekološkim borbama, a drugi solidarnošću bosanskog društva prema ljudima u pokretu. Već su ranije bili u Bosni, tako da je ovo njihov proces učenja korak po korak“, kaže on.
Vjeruje da će se, kako kaže, iz Bosne vratiti obogaćeni iskustvima i ljudima koje će upoznati tokom Marša mira.
Posebno se osvrnuo na iskustvo migrantske rute kroz Balkan, ističući da je Bosna i Hercegovina mjesto gdje su mnogi migranti prvi put osjetili istinsku solidarnost.
„Poznajem mnogo ljudi koji su prošli tzv. Balkansku rutu i danas žive u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama. Ako ih pitate gdje su doživjeli podršku i ljudsku solidarnost, oni će vam reći – u Bosni“, navodi Saccora.
Dodaje da je, po njegovom mišljenju, i evropska odgovornost u svemu neupitna, kako za događaje iz 90-ih, tako i za današnje politike prema ljudima u pokretu.
„Podržati ljude koji pomažu onima u pokretu je dužnost. Ta solidarnost je duboko povezana sa duhom Marša mira“, naglašava on.
Na kraju, Saccora upućuje poruku koja nadilazi granice i lokalne kontekste.
„Uvijek se oduprijeti, u svakom trenutku i na svaki način, kada god neko pokušava da vas ubijedi da je prihvatljivo da i jedna osoba pati, bude deportovana, zatvorena ili izgubi život zbog tuđe koristi“, poručuje on.
