Najava da bi najniža plata u Federaciji Bosne i Hercegovine u narednom mandatu mogla dostići 1.500 KM, a prosječna se približiti iznosu od 2.500 KM, na prvi pogled djeluje kao nastavak snažnog rasta primanja kojem svjedočimo posljednje dvije godine.
Brojke, međutim, pokazuju da je iza takvog cilja mnogo složenija računica.
Najniža plata u Federaciji BiH početkom 2025. godine povećana je sa 619 na 1.000 KM, odnosno za čak 61,6 posto. Godinu kasnije više nije bilo sličnog skoka. Minimalna plata za 2026. utvrđena je na 1.027 KM, što je povećanje od svega 2,7 posto.
Ako bi se sa sadašnjih 1.027 KM stiglo do najavljenih 1.500 KM, riječ je o dodatnom rastu od oko 46 posto.
Slična računica vrijedi i za prosječnu platu.
Prema posljednjim podacima, prosječna neto plata u Federaciji BiH u junu 2026. iznosila je 1.714 KM. Godinu ranije bila je 1.577 KM. To znači da je za godinu nominalno porasla za 8,7 posto, dok je realni rast, kada se uračuna povećanje cijena, iznosio 4,6 posto.
Da bi današnji prosjek od 1.714 KM stigao do 2.500 KM, morao bi porasti za još gotovo 46 posto.
Ako je riječ o cilju za kraj četverogodišnjeg mandata, takav rast podrazumijevao bi približno deset posto nominalnog povećanja plata svake godine. To nije matematički nemoguće. Ali upravo tu počinje pitanje održivosti.
Plate rastu znatno brže od produktivnosti
Problem nije u tome što plate rastu. Naprotiv, višegodišnje niske zarade jedan su od razloga odlaska radne snage iz Bosne i Hercegovine.
Problem nastaje kada rast plata duže vrijeme značajno nadmašuje rast produktivnosti – odnosno vrijednosti koju ekonomija proizvodi po zaposlenom.
Evropska komisija je već upozorila da su realne plate u BiH tokom prvih sedam mjeseci 2025. rasle za oko deset posto, dok je rast produktivnosti bio tek između dva i 2,5 posto godišnje. Takav jaz, upozorava Komisija, može povećavati inflatorne pritiske i slabiti konkurentnost domaće privrede.
Još nepovoljniju sliku za prvo polugodište 2025. daje Svjetska banka. Prema njihovoj analizi, BiH je imala rast realnih jediničnih troškova rada od 10,4 posto – najveći u regiji – dok je produktivnost rada rasla svega 1,6 posto.
Drugim riječima, kompanije su za rad izdvajale sve više, ali proizvodnja po radniku nije rasla približno istom brzinom.
Takav model može funkcionisati neko vrijeme. Dugoročno, međutim, razlika mora biti pokrivena većom produktivnošću, većim cijenama proizvoda i usluga, nižim profitom kompanija ili smanjenjem drugih troškova.
Minimalac od 1.500 KM danas bi bio veći od prosječne plate u čitavim sektorima
Koliki je zapravo skok do 1.500 KM možda najbolje pokazuju plate po djelatnostima.
U junu ove godine prosječna neto plata u ugostiteljstvu i hotelijerstvu iznosila je 1.139 KM. U građevinarstvu 1.331 KM, trgovini 1.368 KM, a u prerađivačkoj industriji 1.400 KM.
Dakle, kada bi se minimalac od 1.500 KM primijenio na današnju strukturu plata, bio bi viši čak i od trenutne prosječne plate u nekim od djelatnosti koje zapošljavaju veliki broj radnika.
Naravno, ako je riječ o cilju za nekoliko godina, do tada će i prosječne plate u ovim sektorima vjerovatno rasti. Ali upravo ovi podaci pokazuju koliko bi snažne promjene morale proći djelatnosti sa niskim maržama i velikim udjelom troškova rada.
IMF je nakon povećanja minimalne plate na 1.000 KM upozoravao da su rizici najveći upravo za male firme i djelatnosti sa nižim platama, te da nagli rast troškova rada može utjecati na konkurentnost, podstaći sivu ekonomiju ili smanjivanje drugih primanja zaposlenih.
Nije se dogodio slom zaposlenosti, ali ni veliki rast
Jedan od glavnih argumenata protiv povećanja minimalca na 1.000 KM bio je da će uslijediti masovna otpuštanja.
Agregatni podaci zasad ne potvrđuju takav scenario.
Prema Poreznoj upravi FBiH, 30. juna 2025. bilo je 547.055 zaposlenih, a godinu kasnije 548.609. To je oko 1.550 zaposlenih više, odnosno rast od svega 0,3 posto. Istovremeno je broj aktivnih poslovnih subjekata porastao sa 134.030 na 137.155.
Dakle, nije došlo do dramatičnog pada zaposlenosti, ali se teško može govoriti i o snažnoj ekspanziji broja radnih mjesta.
Uz to, iz tih podataka nije moguće zaključiti da je upravo minimalna plata izazvala sva kretanja na tržištu rada. Na broj zaposlenih istovremeno utiču nedostatak radne snage, odlazak stanovništva, rast pojedinih sektora, poslovni ciklus i niz drugih faktora.
Država je nakon prvog povećanja morala rasteretiti poslodavce
Važno je i kako je provedeno povećanje iz 2025.
Nakon što je minimalna plata skočila sa 619 na 1.000 KM, Vlada FBiH je izdvojila 100 miliona KM za finansijsku pomoć dijelu privatnih poslodavaca radi refundiranja dijela doprinosa i očuvanja radnih mjesta.
Od 1. jula 2025. dodatno je smanjena stopa doprinosa na teret poslodavca za 5,5 procentnih poena. Ukupna stopa doprinosa tako je sa 41,5 smanjena na 36 posto.
To je važna lekcija za svako novo veliko povećanje minimalne plate: pitanje nije samo koliko će radnik dobiti na račun, nego koliko će njegovo ukupno zaposlenje koštati poslodavca.
Bez daljeg smanjenja poreza i doprinosa, povećanja produktivnosti ili drugih rasterećenja, novi veliki skok minimalca mogao bi biti znatno teži za privredu od postepenog povećavanja kroz nekoliko godina.
Prosječnu platu Vlada ne može jednostavno odrediti
Postoji još jedna važna razlika između obećanja o minimalnoj i prosječnoj plati.
Minimalnu platu Vlada može propisati odlukom.
Prosječnu platu od 2.500 KM ne može.
Prosječna plata rezultat je zarada stotina hiljada zaposlenih u privatnom i javnom sektoru. Vlada na nju može utjecati minimalnom platom, poreznom politikom, javnim platama, investicijama i ekonomskim rastom, ali je ne može administrativno propisati.
Zato je najava prosjeka od 2.500 KM prije svega projekcija onoga što bi se trebalo dogoditi u ekonomiji.
A za takav rast neće biti dovoljno samo nekoliko novih odluka o visini plata.
Biće potreban rast investicija, produktivnosti, izvoza i kompanija koje mogu stvarati veću dodanu vrijednost.
Jer ključno pitanje više nije mogu li plate biti povećane političkom odlukom.
Pitanje je može li privreda proizvesti dovoljno da ih takve i zadrži.
