Na našu e-mail adresu je stiglo jedno reagovanje/osvrt na aktuelnu situaciju u Rudnika „Kreka“. Ime autora je poznato redakciji, a stavovi izraženi u dostavljenom tekstu su autorovi i ne moraju odražavati uredničku politiku ovog portala.
U tekstu se navodi:
Svi oni koji misle da se situacija u rudnicima FBiH, nakon rudarskog „neposluha“ smirila, grdno se varaju. Ništa nije riješeno niti se rješava. Sve je na čekanju osim što političke stranke, kao karte, preslažu svoje kadrove.
Praznici i blagdani pred kraj godine smirili su tenzije, a početkom februara ili malo kasnije, poznavaoci prilika kažu, možemo očekivati novu gužvu pred kapijama rudnika s istom problemom rudarskih plata i “viškova“ radne snage.
Uprava JPEPBiH, po svemu nalik na sve ranije uprave, zajedno sa NO, će ponovo bezobrazno lagati i pokazivati prstom na rudare, da su lijeni i neradnici, da nisu zaradili svoju platu. Uz pomoć političkih poltrona i režimskih medija, glavne „face“ će dobiti priliku da uličarski bahato, bez i malo samokritike napadaju sve oko sebe, da objašnjavaju šta su i šta nisu uradili sa rudnicima, da prikrivaju svoje neznanje, svoju nesposobnost, svoju neodgovornost i naravno svoju ekstremnu korumpiranost.
Krenimo redom…Strmoglav rudnika je počela 2009. godine formiranjem tzv. Koncerna JP EPBiH, kada je vlast odlučila da pod kapu JP EPBiH uvuče sve rudnike u FBiH. Bila je to odluka koja je rudarima donijela optimizam, dala nadu za boljitak i sigurniju perspektivu. Za kratko vrijeme rudarski optimizam je nestao. Prepuštajući upravljanje rudnicima stranačkim kadrovima, pokazalo se da je vladajuća struktura u FBiH imala samo jedan cilj da javnim novcem, kroz javne nabavke, održi vlastitu vlast. Od postanka rudnika u stroga kadrovska pravila umiješala se politika koja je svojim prljavim rukama započela proces zamjene kadrova na svim nivoima rukovođenja, po svim mogućim kriterijumima, teritorijalnim, stranačkim, rođačkim itd, osim po onim zdravorazumskim, stvarajući nesnošljivu klimu i zlu krv.
U to doba samo jedan od svih direktora rudnika je osjetio opasnost, prozreo namjere otuđenog centra moći i znalački i hrabro, ugovor o ulasku u Koncern bacio u lice nadmenom i bezobraznom prokuristi Mehi, direktoru EPBiH. Vrijeme je pokazalo da je bio u pravu i da nije pogriješio.
Svi drugi direktori, nekada moćni i uticajni, su postali obična stranačka potrčkala, koje niko ništa ne pita, bez ikakvih prava odlučuju o bilo čemu osim da u slučaju rudarske nezgode, koje su gotovo normalna pojava u rudarstvu, preuzmu moralnu i krivičnu odgovornost i mjesto u zatvoru. Kao eksponenti tog načina uprvaljanja Koncernom između najužeg rukovodstva rudnika i rudara, kao nikada do tada, stvorena je nepremostiva provalija nepovjerenja.
Odmah po formiranje Koncerna uprava i NO EPBiH su dobili priliku da utvrde pazar, da vuk pojede magarca i da se konačno stavi tačka na ratni dug EPBiH prema rudnicima. Za besplatno isporučeni ugalj, rudnici su EPBiH, uredno platili isporučenu električnu energiju. To je bio prvi bezobrazluk i nepravda vlasti, zna se čije, prema rudarima.
O ogromnim štetama koje su u toku rata nastale na „geometriji“ površinskih kopova, zbog eksploatacije u uslovima nužde, nema smisla govoriti.
Potom su se bezobrazluci i nepravde redali jedna za drugom, potvrđujući neiskren i nepošten pristup Uprave prema rudnicima i rudarima. U ruke male grupice stranačkih kadrova, znamo čijih, vlast je u koncentrisala ogromnu moć odlučivanja i upravljanja, najviše javnim nabavkama. Od toaletnog papira do bagera i mehanizovanog širokog čela nabavljalo se sa jednog mjesta o čijoj se korupciji otvoreno priča od Katowica u Poljskoj gdje se kupuju mehnizovana čela pa do one upravne zgrade „naopako“ u Sarajevu. Golim okom vidljiva, privatna imovina članova međustranačkog klana u Upravi EPBiH jasno ukazuje o čemu je riječ. Afera sa respiratorima u režiji „Srebrene maline“, za ovo je dječija igra i tu se negdje krije odgovor kako se finansiraju političke stranke, izbori, mjesto u vlast i kako se nešto kući ponese. Kuloarske priče su postale javna tajna koju znaju svi, čaki i u SIPA ali instrukcije političkih moćnika kažu da je sve čisto i po zakonu.
Drugi bezobrazluk i nepravda koju rudarima čini vlast, zna se čija, su prihodi EP BIH. Poznato je da se svi prihodi od prodaje električne energije evidentiraju na grad koji vrijedi kao deset drugih gradova, koji nikave veze nema ni sa ugljem ni sa el.energijom, na Sarajevo, dok se socijalni problemi devastirano i zagađeno zemljište, zrak,voda i gubici rudnika, distribuiraju od Breze, Kaknja, Zenice, Bile sve do Tuzle, na što bi moj dobar prijatelj rekao:“Ništa bez domaćih izdajnika“.
Treći bezobrazluk i nepravda koju rudarima čini vlast, zna se čija, je pravo na vlastiti razvoj. O razvoju rudnika, o zamjenskim kapacitetima, o gašenju i otvaranju kapaciteta, odlučuje sarajevski „stručni tim“ provjerenih i dokazanih nestručnjaka kojima je čak rudarski inspektor zabranio ulazak u jamu. Dok rudničke mašine na površinskim kopovima stoje i mjesecima čekaju nabavu rezervnih dijelova, privatnici sa svojim mašinama marljivo rade. U redu za naplatu oni su prvi. Da nebi razmišljali o svojoj budućnosti i budućnosti rudnika, rukovodstvu rudnika stižu stroge instrukcije izvršnih direktora iz uprave EPBiH: „Vaše je da date proizvodnju, a šta će biti sa kopom (rudnikom), nije vaša briga“. I evo rezultata.
Jama rudnika „Đurđevik“, „Stara jama“ u Zenici, jama rudnika „Abid Lolić“ u Biloj su jame iz 19. stoljeća u kojima radnici rade u ambijentu Staljinovih gulaga.
Kopovi „Dubrave“ i „Šikulje“ rudnika „Kreka“ ni u jednom detalju ne podsjećaju na ono što je projektovano. Planirani za proizvodnu od po 3 milona tona uglja, ni u vrijeme prije agresije na BiH, kopovi nisu mogli ostvariti taj rezultat. U sadašnjim uslovima, uz maksimalne napore svih zaposlenih, na tim kopovima, ne mogu ostvariti proizvodnju koja je trećina projektovane. Slično a možda još i gora situacija je i sa PK“Vrtlište“ u Kaknju.
Četvrti bezobrazluk i nepravda koju je rudarima činila i čini vlast, zna se čija, je odnos cijena uglja za termoelektrane i cijena preuzete električne energije. U normalnim uslovima za očekivati je da unutar jedne kompanije, ovo bude stvar korektnog i poštenog dogovora. Međutim, kako u tim odnosima ne važe etička pravila, „domaći izdajnici“ su fiksirali cijene uglja još davne 2011. godine i na leđa rudara stavili divljanje cijena svih ulaznih stavki, električne energije, goriva i maziva, eksploziva, rezervnih dijelova, itd. Sa cijenom uglja od cca 45KM/t, koliko EPBiH plaća rudarima „Kreke“ koja je manja od cijene jednog kubnog metra cijepane bukovine, ništa osim propasti se nije moglo ni očekivati. Za to vrijeme električna energija dobijena spaljivanjem tog istog uglja se izvozila van BiH, na čemu je EPBiH značajno prihodovala. Od tog prihoda rudari nisu imali nikakve koristi, niti su na bilo koji način mogli uticati na raspodjelu. Naprotiv, rudari su na čistom zijanu jer je tako zarađenim rudarskim novcem Uprava EPBiH vršila famoznu dokapitalizaciju rudnika kupujući rudarima, bez stručne analize, plana i reda, rudarsku opremu s osnovnom namjerom da se provede procedura javne nabavke. To nije sve jer je zbog praznih depoa uglja u TE Tuzla, pred zimu i grejnu sezonu, Uprava EPBiH zabranila rudnicima prodaju komercijalnog uglja na slobodnom tržišti i ako je cijena takvog uglja veća, više od dva puta. Da problem bude još već, taj komercijalni ugalj građani su mjesecima unaprijed platili.
Peti bezobrazluk i nepravda koju je rudarima činila i čini vlast, zna se čija, je neplanski prijem radnika. Kao u japansku podzemnu željeznicu politika je ugurala svoje botove i „uhljebe“, najviše u rudničku administraciju, a najmanje tamo gdje ih najviše nedostaje i treba, sve po striktnom nalogu političkih stranaka i njihovih „hodža“.
Na kraju, bezobrazluk je i nepravda da sektorom energije i rudarstva u Vladi FBiH upravljaju tzv. stranački kadrovi koji imaju dvadaesetak jalovih poslijeratnih godina radnog staža. U nedostaku elementarnih znanja i iskustava o poslu kojim se bave, lahko padaju pod uticaj moćnih energetskih lobija i ko zna čijih komisija, čije djelovanje zbog neiskustva ne mogu da prepoznaju a možda su i oni sami plaćeni lobisti.
Zalaganje za strogo neoliberalno tržišno upravljanje energijom, koje u svojim izjavama spominju predstavnici vlasti, je nova greška jer bi cijene el.energije za potrošače u FBiH sa evropkih berzi dovela domaću privredu u stanje potpune nekonkurentnosti i kolapsa, a BH gradove i sela u poptuni mrak. Ovaj primjer jasno pokazuje kakav bi scenario imala privatizacija rudnika i termoelektrana. Sve to uglju daje novu važnu dimenziju kao neobnovljom resursu i glavnom energentu za proizvodnju el.energije. Ugalj je javno dobro u vlasništvo svih građana, mora se koristiti racionalno i ne smije služiti nikom do tim istim građanima.
Da mi čitalac ovih redova ne zamjeri što sam jedan od hiljada opisivača stanja pokušat ću tom čitaocu ali još više nekom društveno-političkom radniku, kao dobar poznavalac prilika i zaintersovani građanin, namtnuti temu za razmišljanje o mogućim putevima razrješenja dugotrajne agonije rudnika.
Svima iz sektora elektroenergetike u BiH, poznate su instrukcije koje nam dolaze putem direktiva iz EU, o potrebi reorganizacije JP EPBiH. Naime, iz EPBiH je davno izašao „Elektroprenos“ koji sada funkcioniše kao posebna kompanija a kako stvari stoje na redu za izlazak su sve el.distributivne podružnice EPBiH, ED Tuzla, ED Sarajevo, ED Zenica, ED Mostar, ED Bihać itd. To je prilika ali i potreba da se proizvodne podružnice EPBiH, TE Tuzla i TE Kakanj, reoraganizuju zajedno sa rudnicima ali na sasvim novim, davno proklamiranim principima.
Ideje koja relevantnim političarima sa prostora TK ali i Ze-Do kantona, otvara novi prostor djelovanja bilo bi formiranje dva proizvodna preduzeća u okviru JPEPBiH i to „Rudnici i TE Tuzla“ u Tuzli sa svim rudnicima uglja iz Tuzlanskog kantona i „Rudnici i TE Srednja Bosna“ u Kaknju sa svim rudnicima iz „Ze-Do kantona“. Konačan proizvod ovih velikih dijelova EPBiH bila bi el.energija od čije bi proizvodnje i prodaje zavisle plate svih uposlenika, od rudara do energetičara.
Za očekivati je da će ova ideja u fazi dogovranja i pregovaranja naići na otpor prije svega političara iz Sarajeva koji će, bez zakona o glavnom gradu, neprincipijelno braniti monopolistički položaj. I ne samo iz Sarajeva, možda još nekih unutrašnjih struktura kojima je vlastita pozicija i pozicija političke stranke koja ih štiti, važnija od stabilnosti i propsperiteta države. Za taj teški proces su potrebni novi stručnio i moralno suvereni kadrovi ali i svijest običnih građana, koji izlaze na izbore, opredjeljenih za promjene. Na principima elementarne pravde stvorili bi se uslovi da se prihodi od proizvodnje el.energije knjiže tamo gdje su i nastali. Lokalni privredni subjekti sa prostora TK i Ze-Do kantona, ali i šire, koji su naslonjeni na sektor proizvodnje uglja i el.energije, bi došli do željnog i očekivanog ekonomskog zamaha, što bi na prostoru ova dva kantona vratilo nadu u boljitak i unaprijeđenje privrede, vanprivrede, zdravstva, školstva i visokoškolstva, sporta i kulture.
Nakon formalnih ali teških promjena slijedi prestrukturiranje rudnika i izgradnja novih el.energetskih objekta. U najskorijoj budućnosti problem izgradnje zamjenskog bloka 7 će biti riješen, dali konačnim početkom izgradnje ili generalnom rekonstrukcijijom dva postojeća bloka 5 i 6 također u TE Tuzla. Snabdijevanje ugljem bloka 7 sa aspekta spremnosti površinskih kopova „Dubrave“ i „Šikulje“ je neriješeno pitanje. Sve dosadašnja studije prestrukturiranja, finansirane od stranaca, su se bavile isključivo socijalnim odnosno ekonomskim aspektom problema, kako povećati produktivnost rada? Drastično smanjenje broja zaposlenih nije bilo prihvatljvo rješenje pa su sve sudije odbačene i nisu realizovane.
Kao najvažnija faza prestrukturiranja je tehnološko prestrukturiranje kopova. Smanjenje proizvodnih kapaciteta sa projektovanih 3 milona tona na potrebnih cca 1 milon tona uglja, podrzumjeva zamjenu postojeće tehnologije i rudarske opreme stare preko 30 godina. Uzimajući u obzir stanje površinskih kopova, tehnološko prestrukturiranje, praktično znači izradu potpuno novog Glavnog rudarskog projekta za što trebaju najbolji stručnjaci koje u BiH imamo. Bez lažne skromnosti i bez neprincipijelnih pretenzija, objektivno jedini koji to u BiH mogu uraditi su stručnjaci iz Rudarskog instituta u Tuzli, zajedno sa rijetkim, koji za taj poduhvat raspolažu najboljim znanjima, iskustvima i informatičkim alatima.
U rudnicima sa prostora TK ostaje da se vidi šta će biti sa ugljem iz RMU „Banovići“ i RMU“Đurđevik“? Energetski najkvalitetniji ugalj je u Đurđeviku ali stanje jame i kopova je tako da su i jedni u drugi pred kraj eskplotacije. Uglja ima ali kako ga kopati i kome ga prodati, nakon planiranih gašenje nekih od blokova u TET, je pitanje.
Pitanje je šta će biti sa ugljem iz Banovića čija je sudbina vezana za blok 6 TET? Odgovor je…. u novoj TE Banovići…. ili možda nije?
Rudarski „Gordijev čvor“ se mora raspetljati. Ko je taj „Aleksandar Veliki“ koji će razvezati čvor …..ima li ga i dali se uopšte rodio?
Ko je za sve ovo kriv?
Vama rudari „Sretno“!!!
