Prvostepena oslobađajuća presuda bivšem direktoru Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (OSA BiH) Osmanu Mehmedagiću otvorila je pitanja o postupanju pravosudnih institucija, posebno imajući u vidu da je Sud BiH prethodno potvrdio optužnicu za koju je na kraju utvrdio da ne sadrži sva zakonska obilježja krivičnog djela.
Sud Bosne i Hercegovine u utorak, 20. oktobra, oslobodio je Mehmedagića optužbe za zloupotrebu položaja ili ovlaštenja, nakon postupka u kojem je Tužilaštvo BiH pokušavalo dokazati da je funkciju generalnog direktora OSA-e obavljao bez zakonom propisane visoke stručne spreme.
Prema optužnici, Mehmedagić je od novembra 2019. do 27. februara 2023. godine ostao na čelu OSA-e iako, prema tvrdnjama Tužilaštva, nije ispunjavao zakonske uslove za obavljanje te funkcije.
Tužilaštvo je tvrdilo da je na taj način ostvario imovinsku korist u iznosu od 293.046,58 KM kroz isplaćene plaće, za koliko je, prema optužnici, oštećen budžet Bosne i Hercegovine.
Ključni razlog oslobađajuće presude nije bilo utvrđivanje vjerodostojnosti Mehmedagićeve diplome, nego način na koji je Tužilaštvo BiH sastavilo optužnicu.
Sud je zaključio da radnje opisane u optužnici ne sadrže sva zakonska obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja.
Kako je navedeno u obrazloženju, Tužilaštvo nije dovoljno precizno opisalo koju je službenu dužnost Mehmedagić propustio izvršiti, koje je ovlaštenje zloupotrijebio ili prekoračio, niti kako je konkretnim postupanjem nastala šteta ili ostvarena korist.
Drugim riječima, sama tvrdnja da je obavljao direktorsku funkciju bez odgovarajuće stručne spreme i za to primao plaću nije bila dovoljna za utvrđivanje svih elemenata krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.
Oslobađajuća presuda donesena je na osnovu člana 284. tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH, koji predviđa oslobađanje optuženog kada djelo za koje se tereti nije zakonom propisano kao krivično djelo.
Posebnu pažnju izaziva činjenica da je upravo Sud BiH 9. januara 2025. godine potvrdio optužnicu protiv Mehmedagića, čime su stvoreni uslovi za početak sudskog postupka.
Nakon višemjesečnog suđenja, saslušanja svjedoka i izvođenja dokaza, isti sud je u prvostepenoj presudi zaključio da činjenični opis optužnice ne sadrži sve elemente krivičnog djela.
Takav rasplet otvara pitanje zbog čega navedeni nedostaci nisu bili prepreka već u fazi potvrđivanja optužnice.
Ipak, potvrđivanje optužnice i donošenje presude predstavljaju različite faze krivičnog postupka, s različitim pravnim kriterijima. Sama činjenica da je optužnica potvrđena, a kasnije donesena oslobađajuća presuda, ne znači automatski da je Sud postupio nezakonito.
Ostaje, međutim, pitanje kvaliteta optužnice Tužilaštva BiH, posebno zato što se postupak završio bez utvrđivanja krivične odgovornosti za djelo koje je bilo predmet optužbe.
Važno je naglasiti da oslobađajuća presuda ne predstavlja sudsku potvrdu da je Mehmedagić posjedovao odgovarajuću diplomu.
Sud se u ovom predmetu prvenstveno bavio pitanjem jesu li radnje koje mu je Tužilaštvo stavilo na teret opisane na način koji ispunjava zakonska obilježja zloupotrebe položaja.
Tužilaštvo BiH u završnim riječima tražilo je kaznu blizu zakonskog maksimuma, dok je odbrana zahtijevala oslobađanje.
Prvostepena presuda još nije pravosnažna i postoji mogućnost žalbe Apelacionom odjeljenju Suda BiH.
Slučaj Mehmedagić tako ponovo otvara pitanje kvaliteta rada pravosudnih institucija, naročito kada se višegodišnji postupci završe zbog nedostataka u pravnoj konstrukciji optužnice, a ne konačnim razjašnjenjem svih spornih okolnosti.
