Rečenica američke humanitarke Helen Keler i danas snažno oslikava svakodnevicu osoba oštećenog sluha. Kada su je pitali šta joj teže pada – gluhoća ili sljepoća – odgovorila je: „Sljepoća me razdvaja od stvari, a gluhoća me razdvaja od ljudi.“
Ova misao podsjeća da problem gubitka sluha nije samo u nemogućnosti da se čuje, već prije svega u otežanoj komunikaciji i osjećaju društvene izolacije. Za mnoge osobe oštećenog sluha najveća prepreka nije fizičko oštećenje, nego nedostatak razumijevanja i podrške u društvu.
Jedan od primjera upornosti i borbe za ravnopravnost je i priča Bojane Ljubojević, djevojke oštećenog sluha koja uprkos brojnim izazovima nastavlja da gradi svoj put. Uz podršku prijatelja, razumijevanje u organizaciji u kojoj je zaposlena i veliku ličnu upornost, ona se i dalje obrazuje, ali i aktivno ukazuje na probleme s kojima se suočavaju osobe oštećenog sluha.
Ipak, njen obrazovni put nije bio jednak putu njenih vršnjaka. Tokom školovanja uskraćeno joj je osnovno pravo – pravo na vlastiti jezik. Umjesto da uči znakovni jezik kao prirodno sredstvo komunikacije, obrazovni sistem ju je usmjeravao da govori.
Takva praksa, upozoravaju stručnjaci, često dovodi do ozbiljnih posljedica. Djeca oštećenog sluha bez pristupa znakovnom jeziku nerijetko kasne u razvoju, teže usvajaju znanje i osjećaju se izolovano. Umjesto da im se omogući razvoj kroz prirodan način komunikacije, njihov jezik se potiskuje, što dodatno produbljuje jaz između njih i ostatka društva.
U Bosni i Hercegovini postoji Zakon o upotrebi znakovnog jezika koji jasno propisuje pravo gluhih osoba na korištenje znakovnog jezika, kao i pravo na tumača pred organima i institucijama. Zakon garantuje ravnopravno uključivanje u društveni, obrazovni i radni život.
Međutim, u praksi se ova prava često ne ostvaruju u potpunosti. U mnogim institucijama i dalje nisu obezbijeđeni tumači znakovnog jezika, a roditelji djece oštećenog sluha često se sami bore da obezbijede adekvatnu podršku tokom školovanja.
Posebno zabrinjavaju situacije u kojima izostanak tumača dovodi do ozbiljnih posljedica. Zabilježen je i slučaj mlade djevojke oštećenog sluha koja je doživjela nasilje, ali prilikom prijave nije imala obezbijeđenog tumača znakovnog jezika. Njena izjava je uzeta bez adekvatnog prevoda, što je dovelo do pogrešnog tumačenja činjenica i dodatne viktimizacije. Umjesto zaštite i razumijevanja, suočila se sa novim poniženjem.
Zagovornici prava osoba oštećenog sluha ističu da pravo na znakovni jezik nije privilegija, nego osnovno ljudsko pravo. Ono podrazumijeva pravo na identitet, obrazovanje, rad, dostojanstvo i pristup pravdi.
Životna priča Helen Keler pokazuje koliko podrška i prilagođeni načini komunikacije mogu promijeniti život osobe s invaliditetom. Uz adekvatnu pomoć i razumijevanje, ona je postala simbol snage i potencijala osoba s invaliditetom širom svijeta.
Kampanja „Tvoja prava su i moja prava“ upravo podsjeća na to da prava osoba oštećenog sluha nisu izolovana tema. Riječ je o pitanju koje se tiče cijelog društva. Društvo koje ne osigurava pristupačnu komunikaciju zapravo isključuje dio svojih građana iz javnog života.
Zbog toga zagovornici ove inicijative poručuju da je vrijeme da zakoni postanu stvarna praksa, da obrazovni sistem prizna znakovni jezik kao ravnopravan jezik i da institucije osiguraju tumače kako bi svi građani imali jednake mogućnosti.
Kampanja se realizuje u okviru projekta „Kreiranje politika u Bosni i Hercegovini uz poštivanje ljudskih prava osoba sa invaliditetom“, koji implementiraju Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Tuzle i Udruženje slijepih Kantona Sarajevo, uz finansijsku podršku Evropske unije.
