Tuzla ih je dočekala pričama o umjetnosti, ratu, žrtvama, solidarnosti i ljudima koji su, uprkos svemu, ostali ljudi. A onda su došli ćevapi, pjesma i ples. Na kraju je jedan Diego rekao Senadu: „Kao da si nas usvojio.“ I možda je upravo ta rečenica najbolje opisala susret koji je prerastao običnu posjetu.
Nakon programa „Koraci nade“ i promocije knjige koja govori o sudbini Zije Ribića, grupa italijanskih gostiju nastavila je obilazak Tuzle. Ono što je trebalo biti upoznavanje s gradom vrlo brzo je preraslo u susret s njegovim ljudima, pričama, traumama i vrijednostima koje Tuzla nosi iz svoje prošlosti.
Prva stanica bila je kod Meše i Ismeta, gdje su gosti slušali priče o umjetniku i piscu, njihovom stvaralaštvu i mjestu koje zauzimaju u kulturnom identitetu grada.
A onda se, sasvim slučajno, na Korzu dogodio susret koji je promijenio atmosferu cijelog obilaska.
Tamo su pronašli majku ubijene Indire Okanović, Ešefu Okanović. Bez velikih najava i pripreme, Ešefa je Italijanima ispričala dio svoje tragedije. Govorila je neposredno, majčinski, bez distance koju čovjek često pokušava napraviti kada govori o najtežoj boli. Bilo je i suza, s obje strane.
Jedna od misija ove italijanske grupe upravo je solidarnost, razumijevanje i odavanje počasti žrtvama rata. Zato je susret s Ešefom imao posebnu težinu. Nije to više bila samo priča o Tuzli i njenoj prošlosti. Pred njima je stajala majka, žena koja i danas živi s posljedicama tragedije koja joj je promijenila život.
Od Korza grupa se uputila prema Kapiji.
Na mjestu koje za Tuzlu predstavlja jedan od najtežih simbola ratnog stradanja zadržali su se duže.
„Razgovarali smo o Kapiji, o mladima koji su tamo izgubili živote, ali i o mom ratnom iskustvu. Govorili smo o tome šta rat ostavi iza sebe i kako njegove posljedice ne prestaju onda kada utihne oružje. Jer rat ne završava uvijek potpisivanjem sporazuma. Neke njegove posljedice čovjek nosi godinama, nekada i cijeli život“, rekao je novinar i aktivista Senad Pirić, koji je ove večeri bio u ulozi domaćina.
Gosti su nastavili prema Čaršijskoj džamiji, zatim do gradske česme i Trga slobode. Na svakom od tih mjesta otvarale su se nove priče o Tuzli, njenim ljudima, prošlosti, različitostima, ali i o svemu što je ovaj grad preživio.
Posebno mjesto u obilasku imala je ploča posvećena Alexanderu Langeru (1946–1995), italijanskom političaru, mirovnom aktivisti i jednom od najupornijih evropskih zagovornika dijaloga i mirnog rješavanja sukoba.
Langer je tokom rata u Bosni i Hercegovini snažno podizao glas protiv nacionalizma, mržnje i politike koja je ljude dijelila prema imenu, vjeri i pripadnosti. Posebno je bio vezan za Tuzlu, grad koji je i u najtežim ratnim godinama nastojao sačuvati svoju multietničnost, otvorenost i ljudsko dostojanstvo.
Zato je Langerova ploča u Tuzli podsjetnik na vrijednosti za koje se vrijedi boriti – mir, suživot, solidarnost i pravo svakog čovjeka da bude ono što jeste, bez straha od drugog i drugačijeg.
Langer je svoj život završio 1995. godine, ali njegova poruka ostala je snažna upravo u gradovima poput Tuzle. U gradovima koji su, uprkos ratu i tragediji, pokušavali sačuvati ideju zajedničkog života.
„Stajali smo pored njegove ploče i razgovarali o svemu što je ostalo iza nas. O gradu koji je preživio rat. O ljudima kojih više nema. O ranama koje nisu uvijek vidljive. I o tome koliko je teško sačuvati čovjeka u sebi nakon svega što rat donese“, dodao je Pirić.
A onda – Limenka. Ćevapi. Šta drugo?
U Sezamu su članovi grupe „Komšije“ odsvirali i jednu pjesmu na italijanskom jeziku, čime su uljepšali kraj večeri. Nakon teške priče o ratu, tragedijama i ljudskim sudbinama, večer je završila pjesmom, druženjem i plesom.
A onda rastanak, do nekog novog susreta.
