ISTOČNI FRONT
Milorad Dodik je novi Slobodan Milošević! Jasno je to iole pametnom čovjeku što živi u Bosni i Hercegovini, nezavisno u kojem od dva njena entiteta, deset federalnih kantona ili Brčko distriktu. Dodik je čista slika i prilika bivšeg predsjednika SR Jugoslavije. Novinari znaju, pogotov njihovi urednici, da na ekranima i fotografijama nema značajne razlike prilikom usporedbe lika, govora i ponašanja nekadašnjeg i sadašnjeg svesrpskog lidera.
No, Milošević i Dodik vezani su nekako i sudbinski. Oba su proizvod medija, bilo beogradskih ili sarajevskih. Milošević je početkom nacionalističkog divljanja predstavljao jednu umjerenu opciju, možda pomalo i pritajnu. Kasnije je, uvidjevši moć mase, počeo forsirati srpski nacionalizam koji ga je i odveo u zločine, propast, ćeliju Haškog pritvora i grob podno lipe.
Slično je i sa laktaškim voždom, izuzev, istina, ovog gdje se pominje ćelija i grob. Milorad Dodik je prije petnaestak godina bio jedan od čelnika novoformirane stranke reformista, koja je prije svih okupljala jugonostalgičare. Potom je, sjetiće se moj uvaženi kolega iz Oslobođenja Vehid Jahić, postao perjanica demokratije, čovjek sa kojim se pričalo o miru, suživotu i ekonomiji. Naime, Jahić se može sjetiti kako je sa Dodikom, i tada sa imenom Milorad, razgovarao u Italiji i to u vrijeme dok su se entiteti, pa i narod u njima, gledali na dobro naciljanom nišanu. Kolege se mogu sjetiti i alternativca Dodika, koji se sa „bošnjačkim“ novinarima grlio po Zvorniku psujući majku onom krvniku sa Durmitora. I šta se promjenilo? Sve!
Dodik je postao premijer. Prvi puta. U njegovim govorima nije bilo nacionalizma, pa je Milorad vrlo brzo postao mrzak i Bogu i narodu. Naučivši lekciju Dodik je u nove pobjede krenuo na krilima SDS-ovske priče. I dobio je. Pardon, razvalio! No, ni tada nije bio moćan koliko je danas. Eh, tu se valja zahvaliti federalnim medijima, koji su i najmanji treptaj premijera Republike Srpske bilježili i ismijavali. Dodik ovo i Dodik ono… I dok se federalna pamet naslađivala kriminalom premijera iz Laktaša u isto vrijeme srce rođenog bosanskog Srbina bilo je puno radosti zbog postojanja novog srpskog lidera, koji ima snage da u zemlji kontriranja udari dobru kontru.
Taj lider je u srijedu, devetog devetog u devet sati, čvršće od svojih kompanjona Borisa Tadića i Ivice Dačića držao ruku na ponosnom srcu u vrijeme dok je Marakanom, najvećim stadionom komšijske nam zemlje, odjekivala himna Srbije. Federalci su jedva dočekali da o tome obavijeste sve narode i narodnosti naše lijepe Bosne i Hercegovine. I ništa. Dodik versus sarajevski mediji 300 naprema nula. Mediji bi možda i dali počasni gol da su mjesto minute namjenjene Dodiku pustili himnu Bosne i Hercegovine i kadrove Nemanje Supića, Sanela Jahića, Sejada Salihovića, Safeta Nadarevića, Emira Spahića, Elvira Rahimića, Senijada Ibričića, Samira Muratovića, Zvjezdana Misimovića, Edina Džeke i Vedada Ibiševića. Pardon, i Ćire. Tada bi slika Milorada Dodika bila smiješna, a njegova ruka na ponosnom srcu tek dokaz kompleksa manje vrijednosti.
Eh, ni Marakana nije što je nekad bila…