Robovi
Prvi predsjednik nezavisne BiH Alija Izetbegović zapisao je negdje s početkom ovog stoljeća poruku: „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“! Bio je to ideal kojeg se Izetbegović držao pedesetak godina svog anti i pro državnog djelovanja. Naime, nezavisno o raspravama spram Izetbegovićeve politike i njegove uloge u novijoj historiji naše zemlje, ovom rođenom Šamčaninu valjalo je priznati dosljednost u borbi za svoje ideale, kojima je težio od 1948. godine. Zbog njih je, sjetiće se naši čitaoci, vidio i zatvora, ali i državničkih fotelja. Alija se, možda na rođenju, zakleo da neće biti rob i toga se držao sve do svojih posljednjih dana, kada je narodu kojeg je smatrao svojim ostavio poruku, odnosno svoj ideal.
Bosanskim narodima vazda je nedostajalo ideala. Tačnije, ne sjećam se niti jednog sem unaprijed opisanog, kojeg iskren da budem razabirem kroz maglu. Možda će se nešto stariji čitaoci sjetiti ideala „bratstva i jedinstva“, no vjerujem da će i njima magla zasmetati. I dok vremenske prilike budu pogodne valja nam razmišljati „zašto smo narod bez ideala“?
Prosječnom državljaninu ove zemlje sasvim je svejedno ko je njen prvi ban, gdje se krunisao njegov prvi kralj i ko mu je ubio posljednjeg. Ne zanima Bosanca, a još manje Hercegovca, zašto je propao pokušaj stvaranja države u vrijeme ustanka Huseina-kapetana Gradaščevića, te s kojim je idealima taj bosanski vlastelin potegao mač na stotinu puta jačeg protivnika. Bosanski srednjoškolac ne zna, nezavisno čija je to zasluga, o čemu je razmišljao njegov otac dok je prije 15-tak godina branio ovu zemlju. Ideali su, da s pravom zaključim, davno umrli, a pri pokušaju da ožive dočeka ih dobro naoštren nož.
Primjer je, da se vratim svakodnevnici, i Facebook grupa „Zaposleni u medijima na TK“. Nakon što je osnovana počelo se diskutovati o razlogu njenog postojanja. Među pet komentara bilježimo treći po redu: „Uvijek prazna priča“! i četvrti, također od istog autora: „Čemu li ovo vodi“! Niko, na sreću, nije komentarisao ove glupe primjedbe, ali iole normalnom čovjeku jasno je da mišljenje poput ovog predstavlja prototip sveopćeg razmišljanja u našoj državi. Svaka ideja je prazna priča i sve vodi nekim zavjerama, koje je neophodno ubiti u startu jer postoji osnovana prijetnja da će neko, pa makar i novinari, krenuti za njima. Sve je dobro dok tumaramo u sadašnjosti bez ideala u našim očima.
Upravo zbog toga valja se odlučiti: ili jesi ili nisi – rob!
Almir Šećkanović
Riječ uredništva:
Almir Šećkanović će, počev od danas, svaku narednu sedmicu završavati svojom kolumnom, slikovitog naziva LA BELLA VITA ili prevedeno na jezike bosanskih naroda „Život je lijep“, te se tako priključiti listi naših kolumnista, koja će kako smo i najavili biti sve duža.
Šećkanović je rođen 1985. godine u Tuzli i pripada namlađoj generaciji tuzlanskih novinara, posljednjih godina angažovanih u ovdašnjim pisanim medijima. Apsolvent na Odsjeku žurnalistike Filozofskog fakulteta u Tuzli, svoje prve tekstove je objavio u Dnevnom avazu, a već više od dvije godine je uposlenik tuzlanskog dopisništva Oslobođenja.