U trenutku kada ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku i dalje nemaju jasno političko rješenje, diplomatija mora ostati aktivna čak i onda kada se čini da su stavovi sukobljenih strana potpuno nepomirljivi, smatra Leigh Turner, bivši britanski ambasador u Rusiji, Ukrajini i Turskoj.
Turner, koji je za N1 govorio povodom svoje knjige „Lekcije iz diplomatije“, ističe da ozbiljni pregovori ne mogu počivati samo na političkom povjerenju, već zahtijevaju iskustvo, detaljno poznavanje problema i stručnjake koji godinama prate određene regije i sukobe.
Prema njegovim riječima, upravo su snažna politička volja i kvalitetni pregovarački timovi bili među ključnim faktorima u procesima koji su tokom devedesetih doveli do Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i Sporazuma na Veliki petak u Sjevernoj Irskoj.
Govoreći o aktuelnom američkom pristupu krizama u Ukrajini i Gazi, Turner je izrazio zabrinutost zbog toga što se veliki dio diplomatskih aktivnosti oslanja na ograničen broj predsjednikovih izaslanika.
Smatra da povjerenje američkog predsjednika Donalda Trumpa jeste važno, ali da ono samo po sebi nije dovoljno za vođenje složenih pregovora o pitanjima poput rata u Ukrajini, odnosa Izraela i Palestinaca ili nuklearnog programa Irana.
Posebno je kritikovao nastupe američkog izaslanika Stevea Witkoffa nakon razgovora u Moskvi, navodeći da je problematično kada pregovarači preuzimaju i prenose stavove jedne strane bez dovoljno kritičkog odmaka.
Veliki dio razgovora bio je posvećen načinu na koji ruske vlasti komuniciraju prema međunarodnoj javnosti.
Turner smatra da današnja Rusija koristi sistem kontrole informacija i negiranja koji vuče korijene iz sovjetskog perioda. Kao jedan od primjera naveo je obaranje putničkog aviona Malaysia Airlinesa MH17 iznad istočne Ukrajine 2014. godine.
Prema njegovim riječima, dugogodišnje negiranje odgovornosti pokazuje koliko je važno da zapadne diplomate dobro poznaju metode i način djelovanja ruskih vlasti prije nego što uđu u pregovore.
Posebno je upozorio na ideju da bi rat u Ukrajini mogao biti riješen priznavanjem ruskog suvereniteta nad dijelovima međunarodno priznate ukrajinske teritorije.
Takav potez, smatra Turner, imao bi posljedice mnogo šire od same Ukrajine jer bi otvorio pitanje može li se teritorija druge države trajno steći vojnom silom.
U tom kontekstu posebno je spomenuo Balkan i Bosnu i Hercegovinu, gdje su pitanja granica i teritorija kroz historiju bila izvor ozbiljnih sukoba.
Prema njegovom stavu, prihvatanje principa prema kojem vojna sila može dovesti do legitimnog teritorijalnog proširenja predstavljalo bi ozbiljan udar na međunarodni pravni poredak.
Turner je govorio i o principima kriznog upravljanja koje opisuje u svojoj knjizi.
Jedan od njih naziva pravilom „maske za kisik“, prema sigurnosnoj proceduri u avionima prema kojoj osoba najprije mora staviti vlastitu masku kako bi potom mogla pomoći drugima.
Isti princip, smatra on, može se primijeniti i na političke lidere. U kriznim situacijama potrebno je sačuvati stabilnost, procijeniti informacije i izbjeći impulzivne poteze koji mogu dodatno pogoršati situaciju.
Turner upozorava da političari često osjećaju pritisak da odmah pokažu da nešto poduzimaju, iako u pojedinim situacijama ishitrena reakcija može biti opasnija od pažljivo odmjerenog čekanja.
Osvrćući se na Trumpov politički stil, kazao je da američki predsjednik nepredvidivost često koristi kao dio svoje pregovaračke taktike, ali je izrazio sumnju u to koliko takav pristup može biti uspješan kada je riječ o dugoročnim međunarodnim odnosima.
