Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine izrazilo je otvorenu podršku američkoj intervenciji u Venecueli, naglašavajući strateško partnerstvo BiH sa Sjedinjenim Američkim Državama i ocjenjujući da je predsjednik Venecuele Nicolas Maduro vladao silom i strahom, što je, kako navode, dovelo do masovnog iseljavanja i dubokog siromaštva stanovništva.
Takav stav Ministarstva značajno se razlikuje od reakcija većine evropskih država. Za razliku od saopćenja koje je potpisalo 26 članica Evropske unije, u kojem se ističe distanca i pozivanje na međunarodno pravo, bh. diplomatska reakcija nije sadržavala nikakvo uporište u normama međunarodnog prava koje, između ostalog, zabranjuju vojne intervencije, piše odgovor.ba.
Dok su evropske reakcije uglavnom bile oprezne i rezervisane, saopćenje Ministarstva vanjskih poslova BiH ocijenjeno je kao bezuslovna i snažna podrška Washingtonu. U regionu su, prema dostupnim reakcijama, sličan ili još izraženiji stav zauzele vlasti Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije, dok su druge zemlje, uključujući Hrvatsku, Sloveniju i Tursku, naglasile potrebu poštivanja međunarodnog prava ili se zadržale na opisivanju situacije bez eksplicitne podrške intervenciji.
Francuski ministar vanjskih poslova otišao je i korak dalje, ocijenivši da je način uklanjanja Madura protivan međunarodnom pravu, iako Berlin i London nisu javno osudili američku akciju. Time je evropska pozicija dodatno pokazala unutrašnju neusklađenost.
Odluku da Bosnu i Hercegovinu svrstava među najglasnije zagovornike američke politike donio je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković. U kontekstu globalnih podjela, u kojima Rusija i Kina otvoreno osuđuju američki potez, a Evropska unija odbija dati punu podršku, takav stav BiH ima ograničen međunarodni značaj. Ocjenjuje se da je utjecaj Bosne i Hercegovine premalen da bi njena podrška imala ozbiljnu težinu u Washingtonu.
Analitičari podsjećaju da je BiH imala veću međunarodnu vidljivost prije petnaestak godina, kada je kao članica Vijeća sigurnosti UN-a glasala za intervenciju u Libiji, koja se kasnije pokazala kao neuspješan i destabilizirajući potez. Ukoliko bi Venecuela doživjela sličan scenario, odgovornost za podršku toj odluci, kako se navodi, u praksi ne bi snosio niko u domaćim institucijama.
Poseban ton cijeloj raspravi dao je ambasador Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija, koji je u svojoj reakciji naglasio upravo ono što je Ministarstvo izostavilo – značaj međunarodnog prava. Lagumdžija je napravio jasnu razliku između Venecuele pod Madurovom vlašću i one koju simbolizira Diego Arria, bivši venecuelanski ambasador pri UN-u, poznat po podršci Bosni i Hercegovini tokom 1990-ih.
Time je Lagumdžija, kako se ocjenjuje, pokušao dopuniti i korigovati stav Ministarstva, ali i podsjetiti na važnost Rezolucije Generalne skupštine UN-a o genocidu u Srebrenici, čiji smisao, prema njegovom stavu, postoji samo ukoliko se dosljedno poštuje međunarodno pravo.
Ipak, u javnim analizama se ističe da je vanjska politika Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri produžetak unutrašnjih političkih odnosa. Stav o Venecueli tumači se i kao poruka upućena domaćim političkim akterima, prije svega lideru SNSD-a Miloradu Dodiku, za kojeg se procjenjuje da neće javno osporavati ovakav kurs zbog straha od reakcije američke administracije.
U konačnici, rasprava o Venecueli otvorila je šire pitanje odnosa Bosne i Hercegovine prema međunarodnom pravu. Zemlja koja je sama preživjela agresiju i rat ima snažan interes da se na međunarodnoj sceni poziva na pravila i institucije, no aktuelna praksa pokazuje da se vanjskopolitički stavovi često oblikuju prema unutrašnjim političkim potrebama, a ne dugoročnim principima.