Navršile su se 33 godine od jednog od najmonstruoznijih ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini. Dana 27. juna 1992. godine, u višegradskom naselju Bikavac, specijalne srpske vojne formacije koje je predvodio Milan Lukić žive su spalile 72 civila, među kojima je bilo najviše žena, djece i starijih osoba.
Zločin je počinjen u kući Mehe Aljića, a samo trinaest dana ranije sličan zločin desio se u Pionirskoj ulici u Višegradu, gdje su žive spaljene desetine civila. Prema riječima prof. dr. Ermina Kuke, naučnog savjetnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, zločin na Bikavcu bio je unaprijed planiran i izveden s ciljem potpunog etničkog čišćenja tog dijela Bosne i Hercegovine.
Najmlađe žrtve bile su jednogodišnji Ensar i petogodišnja Elma Tufekčić, djeca Esada Tufekčića. Jedina preživjela iz kuće bila je Zehra Turjačanin, koja je kasnije postala ključni svjedok u Haškom tribunalu, pružajući dokaze koji su omogućili osuđivanje Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora.
Iako je Lukić pravosnažno osuđen, prof. Kuka naglašava da je neshvatljivo što niko drugi nije odgovarao za ovaj zločin. Pored Lukića, Tužilaštvo BiH je za ovaj zločin teretilo i Olivera Krsmanovića, ali je Apelaciono vijeće Suda BiH u drugostepenoj presudi konstatovalo da njegova uloga “nije do kraja razjašnjena”. Također, optužbe za ovaj zločin su ranije bile podignute i protiv Mitra Vasiljevića, ali su povučene na zahtjev tužioca.
Zločin na Bikavcu bio je dio šire kampanje etničkog čišćenja, a svjedoci su potvrđivali da su pripadnici Lukićeve formacije privodili žrtve i dovodili ih u kuću Mehe Aljića, gdje su živi spaljeni. “Zločinac Lukić je govorio da mu dovedu što više Muslimana kako bi ih spalio”, kazao je Kuka.
Ni tri decenije kasnije, kako ističe Kuka, niko iz reda lokalnih Srba ne želi otkriti identitete ostalih počinilaca niti gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava. “Tvrdokorna šutnja i prikrivanje postali su zaštitni znak većine onih koji nešto znaju o zločinu”, ističe Kuka, dodajući da izostanak priznanja i saosjećanja ne može i neće zaustaviti kulturu sjećanja i svjedočenja o zločinima počinjenim nad Bošnjacima u Višegradu.
“Ovaj i slični zločini su dokumentirani i zauvijek urezani u kolektivno pamćenje kao opomena budućim generacijama”, zaključio je profesor Kuka.