Bosna i Hercegovina ulazi u dane kada se sjećanje na jedan od najtežih zločina u njenoj historiji osjeća snažnije nego inače. Tačno za tri sedmice, 11. jula, bit će obilježena 30. godišnjica genocida u Srebrenici, zločina u kojem je ubijeno više od osam hiljada muškaraca i dječaka. Prošlo je trideset godina od trenutka kada su civili, pred očima međunarodne zajednice, sistematski odvajani, odvođeni i ubijani.
Komemoracija će i ove godine biti održana u Memorijalnom centru u Potočarima, gdje će na stotine porodica ponovo stajati nad bijelim nišanima, noseći istu tišinu koju nose od 1995. godine. Ove godine posebno je osjetljiv trenutak. Trideset godina nije samo kalendarska granica. To je vrijeme koje jasno dijeli živote na ono prije i poslije. Generacije koje su izgubile očeve sada su roditelji. Djeca koja su odrasla bez odgovora, danas ih pokušavaju dati vlastitoj djeci.
Na godišnjicu će, kao i prethodnih godina, biti ukopani posmrtni ostaci novoidentifikovanih žrtava. Proces traženja još traje. U Potočarima će biti govora o miru, o potrebi za pravdom, o opomeni, ali i o činjenici da živimo u vremenu kada se negiranje genocida više ne skriva, već postaje politički stav.
Ujedinjene nacije su 11. juli proglasile Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, što je važan korak u međunarodnom priznavanju istine. Ipak, domaće društvo još nije pronašlo ravnotežu između prošlosti i budućnosti. Jedni nose bol, drugi šutnju, a treći iskrivljuju istinu.
Trideset godina kasnije, istina je jasna, presuđena i dokumentovana. Genocid u Srebrenici ostaje činjenica koju ne potvrđuje samo historija, već i hiljade majki koje se svake godine vraćaju na isto mjesto. U zemlji u kojoj politički kompromis često znači zaborav, sjećanje postaje jedini oblik otpora.