Moj stav: Borci kontra borbe ili kako danas gubimo bitke iz devedesetih!

by admin
| 11:54
Piše: Lejla Dervišević
 
Koji je to put najsigurniji ukoliko se neka luda glava zanese i poželi jedan narod “da odvede u nestanak”? Kako od nekoga načiniti “lutajući narod”, rasut po bijelom svijetu, asimiliran po “njemačkama”, bez kuće i domovine?
 
Dugoročni i pouzdani recept već dugo koriste bh. vlastodršci, a praktično i plastično ga demonstrira Vlada Tuzlanskog kantona. Dovesti ljude na rub očaja, niže od očaja, u stanje apatije, ubijediti ih da na njihovoj zemlji ništa osim korova ne raste i da tu perspektive nema, e, u tome su majstori. Koliko to provokativno i otvoreno rade, pokazao je jal naroda u februaru 2014. godine.
 
18. juna 2015. godine Vlada Tuzlanskog kantona je na vanrednoj sjednici donijela Odluku kojom daje saglasnost na izmjenu Plana upisa učenika u prvi razred srednjih škola Tuzlanskog kantona za školsku 2015/2016. godinu. Izmjena Plana omogućuje prijem svih učenika prijavljenih u medicinske škole na području Tuzlanskog kantona, a koji ostvare bodovni minimum od 65 bodova propisan konkursom, bez obzira na planirani broj odjeljenja.
 
Običnom bosanskom mazlumu kroz ovakve birokratske formulacije se već dvadeset godina protura sve i svašta dok ga se uljuljkuje u kladionice, reallity emisije i kojekakve parade jada. U šund kulturi, što smo očito postali, između odluka, planova, nacrta, zakona i podzakonskih akata ne razabiremo ništa, nego tražimo hljeba i igara.
 
Ova informacija je zapravo repriza niza prethodnih godina, njom se Gutićeva Vlada pokazuje neodgovornom na isti način kao i prethodne koje su nas i dovele tu gdje jesmo. Saglasnost na izmjenu Plana upisa u srednje škole Tuzlanskog kantona zapravo otkriva žalosnu činjenicu da plana upisa i nema, već godinama, i da nema sistema, ni obrazovne politike, a o potrebama tržišta da i ne govorimo. S jedne strane, popuštajući pod pritiskom “boračkog lobija” (iza čega se krije ko zna šta), Vlada jasno pokazuje svoju indolentnost i nesavjesnost prema vlastitom narodu, prema sopstvenom biračkom korpusu, a s druge strane, svjesno ili ne, nastavlja proces započet 1992. godine.
 
Ako znamo da se ovim činom srednjoškolsko obrazovanje pretvara u sveopću medicinsku školu koja školuje kadar za rad u inostranstvu, to znači da pristajemo na to da postanemo zemlja staraca, a onda, polako, ali neumitno, zemlja bez ljudi. Ako nam ne treba zemlja sa trgovcima, strojovođama, umjetnicima, zanatlijama, ako ne znamo tačno, već odavno, šta želimo, nemamo smjer, ni pravac, nego sustavno radimo na iseljavanju mladih ljudi, znači li to da nastavljamo posao onoga koji je onomad sa govornice zaprijetio da će jedan narod otići u nestanak? Druga, očito zainteresovana, strana, tzv. “borački lobi” u ovom slučaju radi upravo u smjeru koji je suprotan ciljevima za koje su se nekad, valjda, borili.
 
Apsurdno je to koliko smo spremni sopstvene ideje, žrtve, nestale, sopstvene rane, izvrći ruglu, koliko smo spremni perverzno baciti blato na ono što jesmo, na sopstvena postignuća, na koncu, koliko možemo raditi sami protiv sebe. Pojedinac ne zna i ne vidi dalje od svog nosa. Tako je uvijek bilo. Zato i mora postojati jasan koncept kada je riječ o obrazovnim profilima koji ovoj zemlji trebaju, a takav koncept ne bi trebao posustajati pod pritiscima ma kakvih organizacija i lobija. Jednom, konačno, mora biti jasno da ovakvim potezima Vlada TK uporno radi protiv nas samih, da ne vodi računa o mladima, da je nezainteresovana za natalitet, da ne postoji plan o suzbijanju bijele kuge, da su djeca i mladi kolateralna šteta na njihovom putu žderanja budžetskih sredstava.
 
Mora nam biti jasno da ovakve vlade ne zanima hoće li Bosne i Hercegovine za pedeset godina biti, oni će do tad Bogu na raport, a poslije njih i pusti kamen može ostati. Mora nam biti jasno da već godinama dopuštamo nemar i javašluk u kojem jedna medicinska škola radi pod otežanim uslovima na tri punkta da bismo dovoljno mladih ljudi doslovno protjerali iz Bosne. Jasno je da većina roditelja misli srcem ili gladnim trbuhom usmjeravajući dijete da se školuje za dijasporu, ali je vrijeme da se tome stane u kraje. Vrijeme je da se socijalna, obrazovna, i svaka druga politika osvijesti i da prestane ljude tjerati do granice, u “obećane zemlje”.
 
(Tuzlainfo)

Tuzlainfo.ba pratite na društvenim mrežama: Facebook, Instagram i Youtube.
Svoje priče, upite i fotografije šaljite na našu e-mail adresu.