Maj poslije Kapije: Dužni smo da se sjećamo, govorimo…

by admin
| 5:00
  •  
  •  
  •  
  •  
Piše: Lejla Dervišević
 
Nekada je, u nekom drugom životu, maj bio najljepši mjesec u godini. Sad, uvijek užurbana, uvijek u nekom poslu, prolazim Gradskom ulicom.
Odsutna, krajičkom oka ipak uhvatim napola anfas, napola profil, neke djevojke koja se široko i lijepo smiješi. Na njoj se smije svih njenih šesnaest ili sedamnaest godina, smije se mladost, naivnost i čistota. Maj je, dan je lijep, opet je sezona sladoleda iz “Evrope”, šetnji, zaljubljivanja… Ne treba joj više nijedan razlog za osmijeh osim tog – maj je. Susrećem ih svakodnevno, mlade ljude, družim se najviše s njima, i svi su na svoj način dragi i lijepi jer se na svima čita da tek tkaju svoje snove, kuju ideale i žele želje.
 
Djevojka me vraća dvadeset godina unazad, i u jednom kratkom isječku vremena sjećam se Adrijane, lijepe Adrijane sa Slatine koja je zauvijek ostala sedamnaestogodišnjakinja. Isti široki osmijeh, oči svjetlucaju, duga, ravna kosa. Bila je jedna od onih koje, koliko ih god malo ili dobro poznavali, rado srećete u gradu, jer jednostavno sliče riječima život, energija, radost i optimizam. Adrijana je jedna od sedamdeset i jedne otvorene rane na duši ovog grada, jedna od onih koje je Tuzla ispratila na vječni počinak krišom, obavijena mrakom, jedne majske noći. One koji su tog maja imali šesnaest, sedamnaest, dvadeset ili dvadeset pet godina i koji su proljetne i ljetne večeri provodili na Kapiji, 25. maj 1995. godine trajno je izmijenio i obilježio, i načinio drukčijim jedinkama. Svako je od nas, na samo njemu svojstven način, i izbjegao i sudjelovao, i živio i preživio ovaj zločin. Imamo zajedničko, kolektivno sjećanje na ovaj događaj i pojedinačne crtice koje se kreću različitim tokovima, ali nas peku, i danas jednako svježe i prisutne. Uglavnom ih ćutimo, i uglavnom šutimo.
 
Sasvim se jasno sjećam svoje nervoze u predvečerje 25. maja ’95, želje da izađem, oblačenja, presvlačenja, dolaska do kućnih vrata, predomišljanja. Još se jasnije sjećam zvuka ispaljenja granate, eksplozije, pa onda – tajac. Nakon trenutka potpune tišine, jeka stotina glasova u grotlu Kapije. Jeza. Strah. Znala sam da je nešto drukčije. Osjećala sam. Znala sam da nešto više nikad neće biti isto. Dan poslije, strašan, intenzivan zadah tri dea na Kapiji, noge koje me izdaju jer je svijest spoznala šta se desilo, a prethodna besana noć je nepobitno od mene, od svih nas, načinila nešto drugo, daleko i tuđe onome što smo željeli biti. Nisam smjela zvati i tražiti svoje prijatelje, ni oni mene. Čekali smo da objave imena, jer je svako od nas mogao biti jedno od sedamdeset i jednog raskomadanog tijela u gradu.
 
Susrećemo se i danas u ovom drukčijem, a opet istom gradu, svi mi koji te večeri nismo izašli, koji smo bili na Kapiji, a čudom umakli geleru, ranjeni, invalidi, ranjenih tijela i ranjenih duša. U našim pogledima i kretnjama nešto je što nas bitno izdvaja od ostalih – svijest da naša želja da živimo i da se radujemo može zasmetati, može isprovocirati takav zločin čiji je uzrok samo naše postojanje. Naše su oči i danas razrogačene, a lice zapitano, zaprepašteno u svijesti da smo bili krivi što smo tek počeli živjeti, nizašto i ni zbog čega.
 
Ne, nemaju to nove generacije, nema to ni ona djevojka s početka priče, ni stariji koji svoja majska sjećanja vezuju za maturske zabave, sletove i Dan mladosti. Tihi koračamo kroz život i kao da ponekad oborimo pogled svjesni koliko smo dužni njima, nesuđenim ljekarima, profesorima, radnicima, rokerima, majkama i očevima koji su sjedili s nama u školskim klupama, izlazili u čaršiju, koji su se u nas zaljubljivali, u koje smo se zaljubljivali, i koji su u jednom trenu nestali. Ostao je zapamćen poneki osmijeh, pokret ruke koja sklanja pramen kose, neke vedre oči. Dvadest godina poslije, dvadesetog po redu, dvadeset petog maja, za vas ćemo se sjećati, za vas ćemo voljeti i za vas udisati ovaj zrak. Dužni smo da se sjećamo, govorimo, i damo sve od sebe da ruka pravde stigne zločince.
 
Artiljerijski projektil koji je 25. maja 1995. godine u 20 sati i 55 minuta pogodio tuzlansku Kapiju i usmrtio 71 mladu osobu, a njih preko 200 ranio, ispaljen je sa Ozrena, pogodio je, u svojoj zločinačkoj namjeri, precizno, kao “u fildžan”. Za ovaj zločin pred lice pravde izveden je samo umirovljeni general V RS Novak Đukić. Novak Đukić je, zahvaljujući aljkavosti pravosuđa, danas na slobodi. Spisak bi ipak trebalo da bude mnogo veći, a među vinovnicima čiju bi ulogu trebalo ispitati spominju se pukovnik Momčilo Arsić, Boro Maksić, Miroslav Ostojić, Nedeljko Pejčić i Golub Panić, te niži oficiri Đorđe Petković, Duško Popović i Mladen Mihajlović. 

“Našu smo krvavu Kapiju prošli, sada smo vječno mrtvi i mladi, na Dan mladosti – Dan žalosti. Čaršija plače – Kapija pamti. “

(Tuzlainfo)

Tuzlainfo.ba pratite na društvenim mrežama: Facebook, Instagram i Youtube.
Svoje priče, upite i fotografije šaljite na našu e-mail adresu.