Britanski “The Economist” jučer je objavio zanimljiv članak o Tuzli u svom online izdanju, u sekciji eastern approaches. Tekst preveden na bosanski jezik prenosimo u cjelosti:
Piše: Tim Judah, The Economist (online izdanje, sekcija Eastern approaches)
Plaže su prepune. Ljudi se razgledaju štandove na kojima se prodaju peškiri za plažu, kolutovi za plivanje i voće, a znaci, koji vise sa uličih svjetiljki, nude sobe za smještaj. Neki pedalaju četverotočkaše, zaštićeni platnenim tendama, a u blizini se podiže masivan kompleks hotelsko-stambenog tipa. Na paklenoj vrućini, buldožeri rade punom parom, pripremajući tunel kroz koji će proći glavna saobraćajnica.
Za jedan bosanski gradi, koji je, u stvari, šest sati vožnje udaljen od mora, ovo je pravo iznenađenje. Tuzla, u sjeveroistočnoj Bosni, nije izbjegla sve znane probleme ove zemlje, ali ono što se ovdje dešava pobija uobičajenu sliku beznadne stagnacije, koju plasiraju mediji. Tuzlanska slana jezera su nova i potpuno vještačka. Prvo je otvoreno 2003. god., drugo 2008. god., a radnici upravo rade na izgradnji trećeg. Ništa od ovoga nije u okviru privatnog preduzeća, nego je djelo Općine Tuzla, zbog čega je moguće provesti cijeli dan na jezerima za samo 1,5 KM.
Priča o tuzlanskim jezerima je neobična priča o pretvaranju mane u prednost. Hiljadama godina su ljudi u Tuzli proizvodili so iz slanice koja se nalazi na ovom terenu. Sa dolaskom Austro-Ugarske, 1878. god., sve se mijenja. Tehnologija nalik naftnim bušotinama, je, u i oko ovog grada, pravila šupljine, u obliku pčelinjeg saća, iz kojih je kuljala slanica. Dugoročan rezultat toga je potkopavanje dijelova rastućeg grada, čime se stvorio veliki problem klizanja i tonjenja tla. U staroj jezgri, zgrade se naginju na jednu ili drugu stranu i konstantno pucaju. Na području, na kojem su stvorena jezera, veliki broj kuća je, jednostavno, propao u zemlju.
Tokom Jugoslavije, Tuzla je postala industrijski grad, razvijen oko rudarstva, proizvodnje energije i hemijskih fabrika. Kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, ljudi su sa sela dolazili u grad radi posla i naseljavali se u novim zgradama. Grad je cvjetao negdje do 70-tih godina, kada je započeo dugotrajan proces propadanja.
1990. god., Tuzla je odbacila nacionalistički trend u Bosni. Njeni građani nisu izabrali nacionaliste za vođe grada. Predratna populacija se sastojala od 52,5% Bošnjaka (bosanski muslimani), 7,5% Hrvata, 15,6% Srba, ali i 19.4% Jugoslovena, kategorije koja više ne postoji. Mnogi od tih Jugoslovena su bili djeca ili članovi porodica miješanih brakova, kojih je u Tuzli bilo procentualno najviše u cijeloj Jugoslaviji.
Rat 1992.-1995. god. je promijenio demografiju Tuzle, kao što je slučaj i sa svakim drugim gradom u Bosni. Još uvijek je ona multietnička, ali dosta manje nego ranije. Otišli su mnogi Hrvati i Srbi. Na njihovo mjesto u životu, kako grada, tako i šire regije, je došlo oko 50.000 Bošnjaka, koji su protjerani iz istočne Bosne i drugih regija tokom rata, a najviše, naravno, iz Srebrenice. Procjenjuje se da danas u gradu živi najmanje 75% Bošnjaka, ali obzirom da još uvijek nije održan poratni popis stanovništva, taj podatak se ne može pouzdano znati. Prije rata, u Tuzli je živjelo 90.000 ljudi. Sada se procjenjuje na 115.000, te do 170.000 stanovnika u širem području Općine.
Nikola Čeketić, mladi Srbin koji se priprema za sveštenstvo, kaže da je život u Tuzli, zbog stanja privrede, težak za svakoga. Pored toga, mnogi se Srbi, iako se ne susreću ni sa kakvim direktnim pritiskom ili diskriminacijom zbog toga što su Srbi, osjećaju neprijatno. „Osjeti se u zraku“, reče nam.
Danas gradom upravlja bosanska Socijaldemokratska partija, koja je, uslovno, multietnička. U Tuzli je vodi Jasmin Imamović, pokretač oživljavanja grada od kada je 2000. god. postao načelnikom. Zvaničnici pokazuju nove zgrade, tehnološki poslovni inkubator, nove trgove i fontane, kao i ostale poslijeratne radove. Kažu da su riješili problem tonjenja i da su značajno investirali u lokalnu infrastrukturu; od sistema za prečišćavanje vode, do gradskog daljinskog sistema grijanja.
Prosječne neto plate u Tuzli, koje iznose 850 KM, su veće nego u većini ostatka Bosne. Stopa nezaposlenosti je, zvanično, na 35,7%, u poređenju sa 45,4% u ostatku Federacije, koja obuhvata bošnjačko-hrvatsku polovinu države. No, kaže nam Bahto Mekić, načelnikov savjetnik za privredu, ako uzmete u obzir sivu ekonomiju, koja se procjenjuje na 20% lokalnog BDP-a, onda je stvarna stopa nezaposlenosti bliža iznosu od 15-18%.
No, Tuzlu je, ipak, pogodila kriza. Mnogi poslovni objekti u pješačkoj zoni stare jezgre su zatvoreni. Projekti, uključujući i ambiciozni projekt visećeg voza, kojim bi se ljudi vozili iznad i tokom rijeke Jale, su stavljeni „na policu“. Kao i u ostatku Bosne, trenutno, gotovo da nema stranih investicija. No, na sve strane su skupi automobili, odvijaju se građevinski radovi, a na ulici se sreće tek pokoji prosjak.
Kao i u ostatku Bosne, dijaspora šalje velike svote novca kući u Tuzlu, a veliki broj njih je upravo sada tu na odmoru. Svjetska banka je procijenila da su u 2011. god. doznake iz inostranstva iznosile vise od 2,02 milijarde dolara. U 2010. god., doznake su činile 12,9% BDP-a. Dok je u ostatku države dijaspora obično u Austriji, Njemačkoj ili Skandinaviji, u Tuzlu se desetine miliona dolara slijevaju iz vrlo neočekivanog izvora: Afganistana.
S krajem rata 1995. god., kada je 60.000 mirovnih snaga, vođenih NATO-om, smješteno u Bosnu, oko 20.000 američkih trupa se obrelo u Lukavcu, u blizini Tuzle. Uskoro su zapošljavali hiljade ljudi, od kuhara do administratora. Kako su postepeno smanjivali operaciju, a zatim prešli u Irak i Afganistan, veze skovane u tom periodu su se pokazale tako jakima, da su hiljade ljudi nastavili raditi za njih i na drugim mjestima. Nakon povlačenja trupa iz Iraka, broj radnih mjesta se smanjio, a ni plata nije onako dobra kao prije. No, za nekoliko godina rada u američkoj bazi u Afganistanu, ili u logistici u Dubaiju ili Kuvajtu, kod kuće se može kupiti kuća ili auto.
G-din Mekić procjenjuje da danas oko 4.500 stanovnika radi za Amerikance u svakom momentu. Zlatko Berbić, poduzetnik iz Tuzle, koji vodi radio stanice i oglašivačku agenciju, kaže da misli da bi taj broj mogao biti čak do 10,000 ljudi.
G-din Berbić je skeptičan prema većini podataka koji dolaze iz tuzlanske vijećnice i kandidovao se, kao nezavisni kandidat, za načelnika na nadolazećim oktobarskim izborima. Vjeruje da Općina nagomilava ogroman dug za finansiranje svojih projekata i da se vlasti ponašaju kao da su „na ledenjaku koji se topi, ali sve dok su oni sigurni, sve je OK“. G-din Mekić, s druge strane, odbija navode da Tuzla nagomilava neodržive dugove. „Imamo u potpunosti izbalansiran budžet“, kaže.
Dušica Ikić Cook, radi u sferi poslovne administracije i kandidatkinja je za Općinsko vijeće. Ona je, također, skeptična po pitanju rezultata dosadašnje administracije. „To mi sve liči na filmsku scenografiju. Načelnik je genije PR-a, a svakodnevno vidimo ljude koji traže hranu u kontejnerima. Mi smo grad sa jako puno izgubljenog potencijala, jer su ljudi, koji vode ovaj grad, nesposobni. Veliki broj dobrih kadrova je otišao, a ostali idu njihovim stopama.“
Načelnikovi protivnici su suočeni sa teškom bitkom. G-din Imamović je 2008. god. direktno izabran sa nevjerovatnom većinom od 76% glasova. Bosanci su tradicionalno nepovjerljivi, ali na ovom mjestu vide da se nešto dešava i to proizvodi sigurne glasove.
Ipak, na brdu iznad jezera, odronio se dio puta. Oktobar će nam pokazati da li i podrška načelniku tone, ili se drži čvrsto kao tvrdnja njegovih ljudi o zaustavljenom tonjenju.
(TI)
Pročitajte i originalni članak na engleskom jeziku