U okviru manifestacije „Dani Matice hrvatske“, Tuzla je ovih dana ugostila prijatelje iz Orebića (Republika Hrvatska).
Našu ekipu susreli su pored Čaršijske česme, gdje je fra Petar Matanović vodio goste kroz grad, prisjećajući se vremena kada je u Tuzli službovao i radio. S puno emocija govorio je o gradu, njegovim ljudima, te o danima kada je zajedno s rahmetli efendijom Lugavićem i tadašnjim gradonačelnikom Selimom Bešlagićem gradio mostove razumijevanja i povjerenja u teškom ratnom periodu.
Fra Petar Matanović je i danas u Tuzli dočekan s velikim poštovanjem. Bio je poznat po humanosti, skromnosti i iskrenoj želji da povezuje ljude različitih vjera i nacija. Posebno je istakao Tuzlake kao narod dobrog srca, te se s dubokim poštovanjem prisjetio rahmetli efendije Lugavića, čovjeka s kojim je, kako je rekao, „u najtežim danima naučio koliko je zajedništvo dragocjeno“.
Nakon što je objavljen video ove posjete, uslijedile su brojne emotivne reakcije građana koji su se prisjetili vremena kada je fra Petar bio gvardijan tuzlanskog samostana:
„Tokom rata jedna komšinica katolkinja rekla je mojoj majci: pitajte fra Petra za hranu. Nismo imali šta jesti. Upravo od fra Petra smo dobili hranu i zahvalni smo za života. Vi ste predstavnik Bosne onakva kakva bi trebala biti i jedan veliki čovjek. Pokazali ste to i danas.“
„Tuzlaci znaju, ali i Srebreničani, koliko ste veliki čovjek vi i rahmetli Lugavić. Hvala vam na svemu “ „Takvi ljudi su svugdje dobrodošli i rado viđeni, posebno u Tuzli – najplemenitijem gradu u BiH.“
„Ako je to fra Petar Matanović, što je bio za vrijeme rata gvardijan u tuzlanskom samostanu – taj se nije smirio dok nije oslobodio tadašnjeg muftiju, danas reisa Kavazovića, koji je bio zarobljen kod Konjica. Pisao je i Papi Ivanu Pavlu II, a hranio je hiljade Bošnjaka, posebno Podrinjce koji su dolazili u Tuzlu. Gvardijan nikoga nije vratio praznih ruku. Respekt do neba. Fra Petar Matanović je kao naš Halid Bešlić – samo što ne pjeva.“
„Zahvaljujući Lugaviću, Bešlagiću i fra Petru u Tuzli je sačuvan mir i zajedništvo. To su tri tuzlanska heroja koji se ne smiju nikada zaboraviti. Posebno poznajem fra Petra lično – to je čovjek koji je u vrijeme gladi davao pomoć svima, bez obzira na vjeru. Nikad nije rekao ‘oni’ ili ‘njihov’ – za njega su svi ljudi bili isti. Kada se spomene njegovo ime, treba ustati.“
Fra Petar Matanović ostaje simbol Tuzle koja nije posustala pred mržnjom, grada u kojem su ljudi različitih vjera dijelili i dobro i zlo. Njegovo ime, zajedno s imenima rahmetli Lugavića i Bešlagića, ostaje duboko urezano u kolektivno sjećanje – kao podsjetnik da je mir moguć onda kada su ljudi veći od podjela./S.P./