Navršilo se pet godina, otkako su Sarajka Selma Zukić i Mersudin Bečić u Lukavcu formirali udruženje altruista “Ruke prijateljstva” iz koga su iznjedrili projekat Dječije javne kuhinje.
Za ovako nešto, bilo je puno razloga, jer se u radničkom gradu osjetila potreba da se nahrane gladna djeca i njihovi roditelji u stanju socijalne potrebe. Kažu da je Dječija javna kuhinja, jedina ovakve vrste u regiji i potpuno je opravdala svoje postojanje.
Prodala stan
– U formiranju javne kuhinje, ja i Mersudin krenuli smo sa ledine, bez igdje ičega, odlučni da uspijemo u svom humanom projektu. Prvo smo bili pod kirijom, a onda sam ja prodala stan u Sarajevu i sagradila kuću u Lukavcu, koju sam bespatno dala udruženju na korištenje. Zahvaljujući dobrim ljudima, opstali smo sve ove godine i zahvalni kompaniji “Bingo” i vlasniku Senadu Džambiću, što nam je dao na korištenje hladnjaču za kurbansko meso, te peći za plin i ostalo za našu kuhinju. Hvala i firmama “Deling” i “Javuz”, MFS-Emmaus iz Doboj Istoka, hvala Gračanlijama i svima koji pomažu Dječiju javnu kuhinju u Lukavcu – kazala je u izjavi za Avaz, Selma Zukić.
Činjenica da je danas sve više siromašnih ljudi koji se svakodnevo javljaju u ovu kuhinju, pa je dostignuta cifra od 365 korisnika, koje odabere Centar za socijani rad Lukavac, čninjenica da vrijedni kuhari Miralem Jukić i Admir Omerčić, dnevno pripreme i podijele 345 obroka i podatak da je za pet godina podijeljeno oko 2 miliona obroka, govori, koliko je ovaj projekat bio potreban.
Pred Dječijom javnom kuhinjom zatičemo roditelje djece koja se nalaze na spisku, jer djeca nisu u mogućnosti dolaziti po svoj obrok, pa to rade njihovi siromašni roditelji i na taj način i oni dobiju priliku za obrok.
– Hvala ovim ljudima što nam pripremaju kuhanje, rižu, grah, kupus, krompir sve sa mesom. Ja i surpuga bi bili gladni da nije njih – kažu Enesa i Berazed Ahmetašević.
Edin Beganović je došao po obrok svoga djeteta. Kaže ne radi nigdje, na birou je za zapošljavanje i preživaljava od ove kuhinje. Po obrok je došao i Muhamed Gigović.
Nema penziju, jer mi je firma propala, supruga ne radi. Mogu samo reći, hvala ovim ljudima, što nas nahrane. Da njih nema, ja, supruga i kćerka bili bi gladni. Da ih Bog poživi.
Zukić kaže, da bi neko trebao dati odgovor, zbog čega Dječije javne kuhinje u Lukavcu, bar u svakma pomoći, nema u budžetu grada Lukavca i TK. Tvrdi da dok je ljudi dobre volje i donatora, Dječija javna kuhinja neće zatvoriti svoja vrata.
– Nama ne trebaju pare, nama treba hrana, ništa više. Ovi ljudi, oni su volonteri, oni rade dobro djelo i naši korisnici koje nahranimo, vjerujem, znat će ovo cijeniti.