Moj stav: U osvajanju sebe

by admin
| 15:58
  •  
  •  
  •  
  •  
Piše: Lejla Dervišević
 
Naši su identiteti slojeviti. Ne valja kad je drukčije. Znam, nisam rekla ništa novo, ni pametno. Nisam rekla ništa, osim gole činjenice da me strah od svođenja mene na jednu dimenziju, da se plašim ljudi koji imaju samo jednu dimenziju, plohu, oštru, lomljivu i prostu. Jedna dimenzija isključuje druge koji nisu kao mi, ona ekskomunicira seljake, pedere, umjetnike, Sarajlijice, Tuzlake, Hrvate, Bošnje, Srbe, vrbe…
 
Svijest o višeslojnosti uključuje, ne znam koga ni šta (jer neću da ograničavam), ali jednostavno uključuje. Valjda je u prirodi čovjeka da se svrstava u vrste, da osjeća pripadnost, pa ga onda ta njegova priroda duboko unesreći.
Kad god bih razmišljala o svojoj pripadnosti, jednostavno sam birala šire i općenitije konstante koje me, možda, povezuju s manjim brojem ljudi, ali su strateški dobro raspoređeni na različitim stranama svijeta. Uvijek sam birala rub tih koncentričnih krugova ostavljajući odstupnicu, jednom nogom gazeći na jednu, drugom na drugu stranu.
 
Neminovno je da se povremeno susretnemo s nekim od naših mikroidentiteta, a, nažalost, najčešće su situacije u kojima ih se, onako, ljudski, pošteno i zastidimo. U posljednje vrijeme se često stidim. Stidim se u ime svoje profesije, nacije, konfesije, čaršije… Eh, čaršija je već tuga golema. Kolopleti smeća, miševa i prljavštine, jada i siromaštva, s lupanjem u prsa i pričom o “čaršijskoj raji”. Ne mogu stalno u svijesti prizivati ovakav svoj grad, imao je on i mnogo ljepših trenutaka, upamtio mnogo veće ljude od onih kojima je osnovno preimućstvo to da ih je mati iz utrobe izvalila na Gradini. Da se ne lažemo, svi bosanski gradovi imaju takvih barbarogenija, naročito gradovi s pretenzijama. Nastavljam da volim Tuzlu, svim srcem, svjesna da se kotači vremena okreću, i, ko zna, možda već poznajem ili upoznam novog čovjeka koji će ovom gradu dati dušu. Svjesna sam i toga da sam ambivalentna kada razmišljam o sebi u nekim lokalnim okvirima, o svom pripadanju negdje.
 
Stara Hercegovina, jugoistočna Bosna me pozvala sebi i na trenutak me povezala s momcima koji su na jednoj tuzlanskoj pozornici zasvirali i zapjevali “Negdje u daljine”. Suza se otkinula. U jednom djeliću pjesme, u komadiću vremena, našla sam samu sebe i osvijestila u čemu jesam, kome jesam, i zašto jesam. Jesam, dok se tražim u vanvremenskoj vrijednosti, dok prepoznajem nepravdu, kužnu stranu svijeta i vijeka, jesam dok strastveno dotičem srca mladih duša čitajući “Hižu u Milama”, tražeći još i još podataka o Skenderovom životu, jesam dok sam dobar i pouzdan prijatelj, konačno, jesam u sposobnosti trpljenja života u naličju mog grada i moje zemlje. Jesam, dok nastojim popraviti bar ono što je oko mene.
 
Djed Derviš je rođen u Edirni, trećinu života je proveo u Bagdadu, a vječni smiraj pronašao u Tuzli. U Tuzli je i očev mezar, a majka se zauvijek vratila svom Goraždu. Grčevito se držim Tuzle, vjerujući da se ne napreduje u prostoru, nego rasteš u sebi. Ipak, kako rastem, raste i moj dug u osvajanju sebe kroz upoznavanje prošlog kako bi se, konačno, susrelo sa sadašnjim i vinulo u buduće.
 
 

Tuzlainfo.ba pratite na društvenim mrežama: Facebook, Instagram i Youtube.
Svoje priče, upite i fotografije šaljite na našu e-mail adresu.