Moj stav: Februarski abortus

by admin
| 8:39
  •  
  •  
  •  
  •  

Piše: Lejla Dervišević

Iznevjereni radnici “Aide”, “Dite”, “Polihema”, “Guminga” (budi mangup pa sve pobroj), tuzlanskih gigantskih preduzeća koja su tek deceniju unazad bila žila kucavica sjeveroistočne Bosne, defilovali su Tuzlom tokom cijele 2014. godine demonstrirajući očaj, izgubljenost, čuđenje nad onim što ih je snašlo, ali i odlučnost onog ko nema šta izgubiti.

Odlučnost da sa suludom huntom koja se latila vlasti istjeraju “mak na konac”, da slučajevi kriminalne privatizacije koji se provlače kroz sudske trakavice dobiju svoj epilog, da im se uveže radni staž, pokrene proizvodnja… Ljudi su jednostavno tražili da budu korisni sebi i društvu. Nisu za njih imali previše sluha (istini za volju) ni njihovi sugrađani. Blokirali su oni, tu i tamo, saobraćajnice, psovali su nervozni vozači, a srećkovići koji ipak u Tuzli rade nervirali se jer zbog njih kasne na posao.

Zašto je februar 2014. bio drukčiji od njihovih dotadašnjih tužnih defilea kroz Tuzlu? Podsjećanja radi, prošla je zima bila bez snijega, sumorna i jalova, poremećenog prirodnog procesa, što je moglo samo još dodatno unijeti nervozu u blazirani narod i postati još jedan impuls za konačno pucanje po svim šavovima. I zaista, šta da radi čovjek praznih džepova, bez zdravstvenog osiguranja, nesiguran hoće li sutra imati ručak, platiti račune, dati koju konvertibilnu djetetu na polasku u školu, šta da radi kad osjeti da se i priroda urotila protiv njega?

Bahati kakvi jesu, nesvjesni gdje su došli, jer su izašli iz ko zna koje rupe, oni koji godinama žderu realni sektor, 5. februara su se zlosretno cerili s prozora zgrade SODASO holdinga. Cerili su se u brk ljudima koji su i dalje naivno vjerovali da im se vlast u TK može bar artikulisano obratiti, vjerovali da im tadašnji mandatar Vlade TK može i hoće ponuditi ikakav odgovor ili dogovor. Umjesto toga, Čaušević je na njih poslao policiju. I ne samo na njih, poslao je dovoljno policijskih snaga da svojom bahatošću uznemire do tad inertne građane Tuzle. Vitlalo se tu palicama, rastjerivali se ljudi kao da je policijski sat, bacao suzavac… Dovoljno su bijesa izazvali da možemo slobodno reći da je na taj način pripremljen teren za požar koji će 7. februara zahvatiti i ostale kantone.

Reakciju naroda je bilo vrlo jednostavno predvidjeti, jednostavno za svakoga, osim za tupave foteljaše koji su s realnog sektora prešli na sisanje kredita, MMF-ova i ko zna čega. Ni jedne ni druge nije teško objasniti. Narod Tuzle, pa i tuzlanskog bazena, baštini buntovnički duh, taj narod u genetskom kodu nosi zapisane pobune derviša hamzevija protiv osmanske vlasti, zatim Husinske bune, i inih slobodarskih buna. S druge strane, na političkoj sceni TK dugo smo imali, kao po nekom ustaljenom obrascu (čast izuzecima) primitivce koji su se izmigoljili iz nekih krtičnjaka, s malo znanja, još manje etike, s potpunim odsustvom sluha za socijalne i kulturološke specifičnosti ovog podneblja, nedorasle i politički nedovršene likove. Oni su nerijetko dolazili iz ruralnih sredina s nagonskom mržnjom i nerazumijevanjem prema gradu, bez karizme, začuđeni sami sobom jer su se dokopali toga čega se doista jesu dokopali. Drukčije nisu ni mogli otići. Kad su se 7. februara dimom i paljevinom odlijepili od fotelja, umjesto da nestanu sa scene, kameleonski su doskočili narodu pojavivši se u drugom, umivenom obliku – kao ekspertska vlada. Nakon kulminacije, umjesto očekivanog raspleta, dobili smo peripetiju. Glavni likovi iz peripetije su nam vrlo jasno pokazali da se vlast u TK ponaša kao ranjena zvijer.

U februaru 2015. godine, godinu poslije začetka, možemo konstatovati da protesti iz 2014. nisu izrodili čestitu vlast (još), te da se ono što je izgledalo kao rađanje direktne demokratije, pretvorilo u februarski abortus koji je tek iz političkog grotla na površinu izbacio “eksperte”. Da ovi lakrdijaši nisu na čelu jedne ozbiljne administrativne jedinice u BiH, čovjek bi pomislio da je zalutao na set za snimanje kakve crnohumorne serije. Amidžića, dajdžića, ljudi sa sumnjivim diplomama i sposobnostima, nikad više nije uhljebljeno kao za njihovog mandata, nesretni radnici su prosto katapultirani do granice sa EU, a da se niko iz Umihanićeve Vlade nije udostojio da ode i npr. u Orašju pokuša s njima razgovarati (iako je bilo očito da im je trebala bar ta vrsta pažnje kao potvrda ljudskog dostojanstva), niz sumnjivih izvještaja je usvojeno, ozvaničeno je nekoliko pravnih akata za koje normalan čovjek može jedino pomisliti da su stigli taze iz srednjovjekovlja…

7. februara 2015. godine guši nas u prsima jer smo svjesni da, iako je godišnjica februarskih protesta dostojanstveno obilježena, zapravo traje 5. ili 6. februar, da agoniju tih datuma živimo već godinu dana, a da se 7. februar može desiti ko zna kad, u aprilu ili maju, sasvim je nevažno. Zgrada SODASO (koje li ironije) je, nakon što je pretvorena u Sauronovu kulu, zapaljena, a ranjena zvijer se taktički bezobrazno raspršila po drugim objektima, što je najžalosnije po školama, svjesna da su tako manje šanse da je neko kamenuje ili, ne daj Bože, potpali. Mordoru, dobro jutro ili laku noć. I jedno i drugo u Tuzli isto izgleda.

(Lejla Devišević/Tuzlainfo.ba)

Tuzlainfo.ba pratite na društvenim mrežama: Facebook, Instagram i Youtube.
Svoje priče, upite i fotografije šaljite na našu e-mail adresu.