Viktor Ivančić komentarisao je zahtjev vlasti Srbije da se Ratko Mladić, pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, pusti na liječenje na slobodi.
Povod za njegov tekst bila je posjeta ministra pravosuđa Srbije Nenada Vujića Mladiću u haškom zatvoru, nakon koje je Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove upućen službeni zahtjev da se bivšem komandantu Vojske Republike Srpske omogući liječenje izvan zatvorskih uslova. Uz zahtjev je dostavljena i garancija Vlade Srbije.
Vujić je nakon posjete izjavio da za takvu odluku, prema njegovom mišljenju, postoje svi uslovi, te da će Srbija dati i dodatne garancije ukoliko to bude potrebno.
“Svako daljnje zadržavanje predstavlja kršenje međunarodnog prava i međunarodnih standarda ustanovljenih Mandelinim pravilima, koja kažu da kazna ne sme da preraste u osvetu”, rekao je Vujić.
Ministar pravosuđa Srbije najavio je i da će ovo pitanje pokrenuti pred tijelima Ujedinjenih nacija, tvrdeći da u slučaju Mladića postoje elementi nehumanog postupanja.
Ivančić, međutim, pažnju usmjerava na način na koji Vujić govori o Mladiću. Posebno problematizira rečenicu koju je ministar izgovorio nakon posjete haškom zatvoru.
“General je iscrpljen. Treba da ga puste da bude ovde”, rekao je Vujić.
Upravo ta formulacija, prema Ivančiću, otvara pitanje zbog čega se pravosnažno osuđeni ratni zločinac i dalje u zvaničnom i medijskom prostoru tretira kao vojni autoritet, a ne kao osoba osuđena za najteže zločine.
“Zašto je bivši ratni komandant i dalje ‘general’, a ne, recimo, masovni ubica, zlotvor ili krvolok?”, pita Ivančić.
On dovodi u pitanje i selektivnost državne brige, pitajući se da li bi srbijanski ministar pravosuđa na isti način reagovao da je riječ o osuđeniku za druga krivična djela, poput pljačke ili trgovine drogom.
Prema Ivančićevoj ocjeni, problem nije samo u zahtjevu za liječenje, nego u političkom značenju koje se tom zahtjevu daje. On navodi da se Ratko Mladić u dijelu srpske javnosti već godinama ne doživljava kao osuđeni ratni zločinac, nego kao nacionalni heroj.
“Muke koje Ratko Mladić podnosi umirući u nizozemskom zatvoru neće ga pretvoriti u nacionalnog heroja, jer on već jeste nacionalni heroj”, navodi Ivančić.
U tekstu podsjeća i da se Mladićev lik u javnom prostoru štiti i veliča, od murala do političkih poruka, dok se oni koji pokušavaju osporiti takvu glorifikaciju često predstavljaju kao neprijatelji.
Ivančić smatra da se u ovom slučaju humanitarni argument koristi kao dio šire političke strategije. Prema njegovom mišljenju, zahtjev za puštanje Mladića na liječenje nije samo pitanje zdravstvenog stanja, nego i način da se pred javnošću pošalje poruka o navodnoj nepravdi prema “srpskim starcima” i o međunarodnoj zajednici kao neprijateljski nastrojenoj prema Srbiji.
“Bilo bi naivno vjerovati u ljudsku stranu njegove ucviljenosti”, piše Ivančić, komentarišući Vujićeve izjave nakon posjete Mladiću.
On ocjenjuje da je riječ o političkoj agitaciji koja može poslužiti za mobilizaciju nacionalističkih emocija, posebno uoči izbora.
“Radi se o procjeni kako je teatralno zauzimanje za ratnog velikana onaj čin političke agitacije koji će dobro doći za predstojeće izbore”, navodi Ivančić.
“Orwellova upozorenja više ne vrijede zato što je već ostvareno ono od čega je strahovao i zbog čega je osjetio potrebu da upozorava. Kada se, pak, kontekst ukloni, ostaje tek ledeni prizor umirućeg 84-godišnjaka. Iskorači li iz nametnutih moralnih okvira, čovjek jedino može poželjeti da se iscrpljeni general nekim čudom zdravstveno oporavi – makar i uz pomoć međunarodnoga liječničkog konzilija – e kako bi u haškoj rupi trunuo što duže”.
Sud je, podsjetimo, ranije odbio zahtjev da Mladić bude pušten na slobodu zbog zdravstvenih razloga, uz obrazloženje da je dobro zbrinut u zatvoru u Hagu. Mladić, koji ima 84 godine, ranije je bio hospitaliziran, a poznato je i da ima zdravstvene probleme.
Ratko Mladić je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Zahtjev Srbije za njegovo puštanje na liječenje ponovo je otvorio pitanje odnosa vlasti u Beogradu prema pravosnažno osuđenim ratnim zločincima, ali i načina na koji se ratna prošlost koristi u današnjim političkim obračunima.