Muhamed efendija Lugavić, imam Čaršijske džamije, već decenijama važi za jednog od vodećih tuzlanskih alima.
Takvu titulu zavrijedio je znanjem, ali i srdačnim odnosom prema vjernicima, bilo da je riječ o džematlijama ili pak musafirima, koji u centralnoj tuzlanskoj džamiji, smještenoj u staroj gradskoj jezgri, odluče obaviti namaz.
U isto vrijeme, u gradu se ustalilo pravilo da za valjan savjet valja pitati efendiju Lugaviju, kako je, zbog prezimena, u narodu prozvan ovaj veseli čovjek, uskoro sa prefiksom penzioner.
„Uskoro punim 40. godina staža. Ako me pitate kako je prošlo onda moram reći brzo. Neko kaže nikad doći do penzije. Meni je to, moram biti iskren, prošlo vrlo brzo“, na početku našeg razgovora, vođenog u prekrasnom ambijentu Čaršijske džamije, govori efendija Lugavić, a potom priču okreće na Ramazan, mjesec koji mu, kako kaže, znači život.
„Ramazan za mene znači ibadet, dobročinstvo, razumijevanje drugog i drugačijeg, jedan svijet u kojem pokušavam živjeti u diktatu Božijem i ljudskom zadovoljstvu. Pokušavam da Ramazan živim na način kako ću sebe oplemeniti, ali i biti, koliko je moguće, uljudan prema drugima i drugačijim, zato što me moja vjera uči da moram poštovati svako Božije stvorenje“, govori imam Lugavić, a potom se, vođen našim pitanjima, vraća u Ramazane svog djetinjstva, provedenog u zaseoku Lugavije, u selu Omazići kod Banovića.
„Mogu se sjetiti svojih prvih Ramazana. Bilo je to davno, ne bi pominjao godine, ali je zaista bilo davno. U to doba nije bilo struje, nego su bili fenjeri, svijeće i lampe, a u našim krajevima bila je karabituša. To je lampa za rudare“, objašnjava nam efendija, te nastavlja: „Kada nastupi vrijeme iftara čuli su se topovi ili ezani. I to gotovo u svakoj kući se čuo ezan. A navečer, kada se hoće sehuriti, onda bi dva ili tri čovjeka išla putem i budili bi svijet na ručak. Bilo je to prelijepo vrijeme“, sjetio se imam Lugavić, koji je dio svog školovanja proveo u Sarajevu i Bagdadu.
„Medresu sam završio u Sarajevu, u Bagdadu fakultet“, otkriva efendija, te počinje usporedbu ramazanske atmosfere u glavnom bosanskohercegovačkom i iračkom gradu.
„Sarajevo je grad prije svega sevdaha i života. To je za mene veliki grad. Ja ga volim i cijenim! Sarajevo ima dušu. Uz Ramazan kandilji na munarama se pale, ezani uče, top pukne“, uz zaljubljeni osmijeh govori efendija, te u istom raspoloženju počinje priču o Bagdadu.
„Bagdad je hiljadu i jedna noć. To je kultura i civilizacija, zalazak sunca na Tigrisu, ezani. To su moje slike Bagdada. Znam kada su sve aščinice u Bagdadu imale zadatak da se čorba obavezno i besplatno daje postačima. Mi kao studenti smo išli u takve aščinice. A onda smo bili na iftarima kod profesora. To su sofre, milina, vidi se rahatluk, tako da čovjek zaboravi da je taj dan gladovao“.
U Tuzlu je efendija Lugavić došao davne 1972. godine. Postavljen je za imama Čaršijske džamije. Baš poput Sarajeva, i Tuzlu je spreman nazvati gradom koji voli i cijeni, uz dodatak da u njemu žive ljudi koji su mu najviše pomogli u životu. Ipak, spreman je reći da je u gradu sve manje duhovnosti i poštovanja.
„Znate, ja se dobro sjećam ovdje u Tuzli kada smo postili i išli na vakat, pa ljudi nisu jeli i pili ovako javno kao sada. Pa, sjećam se jednog čovjeka, koji nije bio Musliman, koji je sakrio cigaru kada je vidio da mu prilazim. Kada sam ga upozorio da to ne čini on je meni rekao da ga je sramota pušiti pred nekim ko posti. Znači, drugačije je ozračje bilo. Sada je više otvoreno. Jede se i pije, a oni koji poste ponekad su u drugom planu, čak budu ismijavani, te im se govori: šta ti sad postiš, prošlo je to vrijeme. Nažalost, to čujemo od ljudi od kojih se očekuje da to trebaju razumijeti“.
Uzroke takvog stanja naš sagovornik vidi u propasti porodice, kao osnovne ćelije svakog društva. Porodica je u teškom stanju, prije svega jer je narušena njena privatnost, ali i njen značaj u formiranju komšiluka.
„Prije su kod nas mahale odgajale djecu, a sada ulice razgrađuju porodicu. Prije je svaki komšija mogao naružiti neko dijete ako uradi nevaljalo djelo. Pa, ako treba i malo da ga išiba. Dijete to nije imalo hrabrosti javiti svom ocu, jer bi i od oca još dobilo, jer je i on vjerovao svom komšiji. Sada toga nema. Mislim, da je nedovoljna duhovnost u smislu vjere u dragog Boga uzrokovala današnje stanje“, govori efendija, te daje i savjet.
„Čovjek se treba vratiti vjeri, ali i porodici. Neka prvi korak bude zajednička sofra u vrijeme Ramazana, pred iftar. To pored vjerskog dijela ima izuzetan značaj kada je u pitanju socijalna strana, prije svega u zajedništvu. Nama je zajedništvo prijeko potrebno“, zaključio je Muhamed efendija Lugavić, čovjek koji već četiri decenije obnaša dužnost imama.
Tekst i foto: Almir ŠEĆKANOVIĆ (Oslobođenje)