Dva nemila događa u posljednjih deset dana gotovo da su nokautirali duh tolerancije i multietničosti našeg grada. Riječ je o bezrazložnom vrijeđanju časne sestre Dijane i orgijanju na travnjaku Aleje mladosti.
Najprije su džukele kako ih je oslovio Ekrem Avdić u „Tuzlanskom listu“ izvrijeđale časnu sestru Dijanu na jednom od gradskih semafora pred očima ostalih prolaznika – sugrađana. Izostala je građanska reakcija na uvrede džukela koje zdrav razum ne može podnijeti.
Nekoliko dana kasnije na travnjaku Aleje mladosti ponovo su orgijali alkoholizirani, a možda i nafiksani mladići i djevojke. Potom su šutirali korpe sa smećem i razbijali flaše po mezarju ubijene tuzlanske mladosti 25. maja 1995. godine. Zlikovci sa Ozrena ubili su ih u četvrtak 25. maja na „Dan mladosti, a oni na kojima svijet ostaje ubijaju ih svake noći kada pored njihovih vječnih počivališta orgijaju, piju, puše, pjevaju… Bolje rečeno ne daju mira ni njima ni njihovim od bola shrvanim porodicama.
Dakle, dolaze generacije koje ne poštuju žive, a još manje poštuju mrtve. Zbog toga se poslije bezrazložnih uvreda na račun sestre Dijane i orgijanja u Aleji mladosti gotovo svakog jutra pitam: „Kuda plovi ovaj brod“.
U cijeloj zbrci najlakše je reći – kakva država takva i omladina. Međutim, ne sjećam se da je moju generaciju i ine druge vaspitavala država. Naravno imali smo zakonske regulative, bolji obrazovni sistem i strožiju policiju, ali smo bar za trpezarijskim stolom dobijali upute o tzv. „kućnom odgoju“. Danas omladinci i omladinke kao da su pušteni s lanca i vođeni životinjskim instiktom ruše tekovine koje su stvarane stoljećima.
Zvučaće pesimistično, ali sam gotovo ubjeđen da nam dolaze još gori dani. Sugrađani sa kojima sam razgovarao tvrde kako je postavljanje video- nadzora rješenje za Aleju mladosti. Pa, zar je onima na kojima ostaje svijet potreban video – nadzor da obuzdaju svoj životinjski nagon i zarad eventualnih sankcija odustanu od opijanja i seksualnog općenja pored mezarluka.
Rješenje je jednostavno i ogleda se u PORODICI. Neminovnost je vraćanje porodičnog duha, jer ako omladinci i omladinke ne poštuju oca i mater teško je očekivati da će poštovati i žive i mrtve. Nažalost.
Edin Skokić