Sloboda je danas tuzlansko siroče
Ukoliko danas u Tuzli tražite sagovornika koji je najkompetetniji da govori o Slobodi nekad i sad, ali i ovdašnjem nogometu uopšte, onda izbor definitivno pada na Fahrudina Avdičevića. Čovjek koji je sa upisanih preko 800 nastupa apsolutni rekorder u dresu Slobode, u tuzlanskom klubu obavljao je gotovo sve funkcije. Na Tušanj je došao 1963, te bio član generacije koja je 1969. godine u Titogradu izborila ulazak u Prvu ligu, koju Tuzlaci nisu napuštali evo četiri pune decenije. Nakon 12 i pol godina aktivnog igranja, kasnije je bio trener, šef Stručnog štaba, generalni sekretar, direktor, te u posljednjem navratu i rukvodilac marketinga.
– U penziji sam već godinu dana i nisam navikao da budem neaktivan. Iz tog je razloga došao i ponovni angažman u markteningu Slobode. U tih šest mjeseci u prošloj godini pokušao sam napraviti pomak u tom segmentu. Međutim, nešto se uradilo i kada sam vidio da ne mogu provesti u djelo ono što sam i planirao, odlučio sam se povući – ističe na početku razgovora Fahrudin Avdičević.
Kako vidite trenutnu situaciju u klubu, gdje ste proveli gotovo dvije decenije?
– Sloboda je zaboravljena od grada, a u svemu tome ima dosta politike. Žalosno je da je spala na leđa Saliha Šabovića, predsjednika kluba, koji neće uvijek moći davati svoj novac. Jednostavno, gradskoj vlasti su važnije druge stvari, a klub koji je bio personifikacija Tuzle su ostavili kao siroče. U takvoj situaciji, svakome bi bi bilo teško raditi.
Međutim, i pored toga ljudi u Upravi često doživljavaju kritike iz općinskih vlasti.
– I ja to svakodnevno slušam, ali sigurno bolje od njih znam kako klub funkcioniše. Evo, neka neko drugi preuzme klub, neka probaju naći nekoga drugog. Garantujem, da neće moći. Danas u Tuzli nema čovjeka kao Salih Šabović, koji daje svoj novac ili Adem Šabović, koji je ustvari menadžer, a pomaže klub i ako realno ne bi morao. Da klub ima status kakav realno i treba, glava bi danas trebala da boli Općinske strukture, a ne članove Upravnog odbora.
Sloboda je za zelenim stolom zaustavljena na putu ka evropskim kupovima.
– Tu je Savez napravio grešku, koja treba biti opomena za sva naredna licenciranja. Zapetljali su se u svim zahtjevima i pojašnjenjima, da je na kraju samo Sloboda izvukla deblji kraj. Da je neko potegnuo pitanje onoga što su razne komisije odlučivale, moglo je doći u pitanje cijelo prvenstvo. Na kraju mi je žao Slobode, što je propustila priliku da kruniše rad u protekle dvije godine.
Sloboda je dvije godine napravila rezultatski napredak. Ove sezone bi moglo ići malo teže?
– Po meni je najvažnije da je zaustavljen strmoglavi put prema ponoru. Rezultati iz prošle dvije godine pokazuju napredak, ali ja i dalje mislim da klupske temelje treba graditi na duže periode. Treba postaviti trenera i dati mu da pravi ekipu četiri godine. Maksimalno ga zaštiti i onda očekivati plodove rada. Garantujem da bi nakon tog perioda imali i rezultat i igrače za prodaju i publiku na stadionu. Treba malo strpljenja. U ovoj ekipi ima materijala, ali isa njom treba strpljenja.
Bili ste direktor Slobode, kada je 1999. godine napravljen najveći transfer u historiji Slobode. Deset godina poslije, prodaja Mešića nije dostignuta.
– Mešić je dugo bio u prvom timu i sazrijevao pored kvalitetnih igrača. Neću reći da nije bilo talenata i poslije, ali je situacija bila takva da se nije čekala prava prilika za prodaju. Prodavani su igrači koji nisu bili zreli. Huseinović je prodan nakon 30 utakmica, Slomić nakon 15. Razumijem razloge za prodaju, a kamo sreće da su mogli još ostati, proći period od nekoliko godina, izaći u Evropu, pa sa pravom vrijednošću biti prodavani.
Koliko je bio iznos Mešićevog transfera? „Čaršija“ je imala mnogo varijanti.
– Nemam šta kriti. Ukupan iznos koji je Nant uplatio bio je 1.000.000 maraka. Od toga je 200.000 pripalo menadžerskoj agenciji i sve je išlo legalno preko računa o čemu postoje dokazi. Imali smo mi ponuda i iz Njemačke od 600.000 maraka, ali smo rizikovali i isplatilo se.
Za razliku od „četiri Asa“ i igrača iz generacije koja je izborila Kup UEFA 1977. godine, u odnosu na njih niste medijski zastupljeni, ali niti adekvatno nagrađeni. Boli li Vas takav odnos?
– Kada su u pitanju mediji, i sami znate kod dogovora ovog intervjua, koliko sam težak na tome. Jednostavno, ne volim previše da se eksponiram. Možda me to nekada i koštalo, ali sam poprilično tvrdoglav i principijelan. Koliko sam dao klubu, a koliko mi je klub vratio, to neka zaključe drugi i neka je na čast gradskim vlastima.
Jedan ste od protivnika oduzimanja stadiona Slobodi, i uknjižavanja vlasništva na Općinu Tuzla.
– Da sam u pravu pokazat će vrijeme kada se klub bude pretvarao u Dioničko društvo, što je poprilično blizu. Šta će imati kao svoju imovinu? Kolika će biti vrijednost dionice? Danas klub nema ništa, a grad mu je još 1989. godine dao stadion da ima nešto svoje. Uvjeren sam da je klub u vlastitoj režiji počeo graditi stadion da bi imao više koristi i da bi ga prije završio. Pesimista sam po pitanju sadašnje izgradnje.
Razgovarao: Nedim Ćudić (Avazov Sport)