Polaganjem cvijeća i vijenaca te učenjem Fatihe i minutom šutnje na spomen-obilježju u tuzlanskom naselju Brčanska Malta, danas je obilježen 15. maj – Dan odbrane Tuzle od velikosrpskog agresora.
Tog dana 1992. godine, grad soli je odbio postati nova Bijeljina, novi Zvornik, još jedna tačka na krvavoj karti etničkog čišćenja koje su širom nezavisne Bosne i Hercegovine provodile paravojne jedinice pod kontrolom dijela bosanskih Srba.
Predstavnici vlasti Tuzlanskog kantona i Grada Tuzle, Koordinacije boračkih udruženja, porodice poginulih, kao i mnogi građani došli su da odaju počast braniteljima koji su prije 33 godine zaustavili ono što se činilo neizbježnim – ulazak dobro naoružane kolone vojnika tzv. JNA u centar Tuzle. Brčanska Malta 1992. godine postaje simbol otpora.
Dobro upoznati s dešavanjima u Bijeljini, Zvorniku, Brčkom i drugim gradovima koji su već pali, građani Tuzle znali su šta slijedi. I nisu čekali skrštenih ruku. Odlučili su se za odbranu – ne iz mržnje, već iz potrebe da zaštite svoj dom, svoju porodicu, svoju ideju zajedničkog života. Tog 15. maja nije se vodila klasična bitka. To je bio čin prkosa protiv sistema koji je pokušao silom promijeniti lice Tuzle.
Građani su tada stali na raskrsnici između tame i dostojanstva – i izabrali svjetlo. Zato Tuzlaci s ponosom i pravom ovaj datum obilježavaju kao Dan odbrane grada. U godinama rata koje su uslijedile, Tuzla je pretrpjela teške gubitke. Poginuli su mnogi – neki na liniji odbrane, neki u redovima za hljeb, neki u školskim klupama. Grad je ranjavan, ali nije pao.
I danas, 33 godine kasnije, tragovi gelera i dalje su prisutni na fasadama zgrada, kao podsjetnik da se sloboda ne dobija, ona za nju se bori i ona se brani.
Ali ono što daje nadu, ono što govori bez riječi, jeste prizor s današnje raskrsnice Brčanska Malta – mjesta gdje se branila Tuzla. Na istom tom mjestu danas ponosno vijori zastava države Bosne i Hercegovine. I nije to samo komad platna na vjetru. To je zastava koja stoji na tlu koje nije pokleknulo. Zastava koja simbolizira da se taj grad nije dao pretvoriti u logor, niti u groblje. Tuzla nije postala nova Foča, novi Prijedor, novi Višegrad…
Nažalost, borci koji su branili grad danas su često zaboravljeni. Mnogi žive na marginama, s minimalnim primanjima, u tišini. Njihove zasluge često se koriste za političke govore, dok se njima samima rijetko vraća dostojanstvo koje su zaslužili. Ipak, sve dok se 15. maj obilježava ne samo kao protokol, već kao živa historija, istina neće umrijeti. Tuzla je tog dana pokazala šta znači grad koji se ne predaje. Grad koji vjeruje u ljude. I grad koji zna da patriotizam ne znači mrziti druge – već voljeti svoje, po svaku cijenu.
Zato 15. maj nije samo dan sjećanja. To je dan kad se kaže: Mi znamo ko smo. I znamo zašto smo stali. I stajaćemo opet, ako bude trebalo./S.P./