Moj stav: Kad toliko mrzite prirodu, bar se držite podalje od Ilinčice!

by admin
| 20:38

Piše: Lejla Dervišević

Volim Ilinčicu. Upoznala sam svaki trenutak, svaku fazu njenog života. Jesen, kad vjeverice pripremaju zimnicu i kad odvažne i živahne protrče kraj rijetkog šetača. Volim zimu na Ilinčici kad je tiha i pospana, proljeće, kad se ukaže prva ljubičica, jagorčevina…

Onda pratim kako se mijenja, kako zamiriše bagrem, jave se zvončice, imaju tad samo cvijet na visokoj, tankoj stabljici, buja paprat, fizalis zamotava svoje lampione. Redovno posjećujem ovo mjesto i tamo odlazim s poštovanjem, onako kako su me naučili da prirodi pristupam.

Znam da negdje, daleko od Bosne, u nekom normalnom univerzumu, izletnici i zaljubljenici u prirodu isto ovako odlaze u šume, u brda, samo s rancem na leđima. Ne trebaju im žičare, automobili, ne trebaju im ni kante za smeće, jer će svoje smeće vratiti sa sobom, nazad, tamo gdje je čovjek nastanio beton. Životinje ne ostavljaju za sobom pivske flaše, kese, ambalažu od paštete, ne ostavljaju smrad i ne narušavaju svoje stanište. To rade ljudi koji poštuju beton. To rade ljudi koji zimi jedva dišu u gradu koji je obavijen gustim oblakom zagađujućih  čestica, koji se u ovom gradu razbolijevaju dok u decembarskom jutru grcaju na putu do posla i ljudi čija djeca odrastaju s opstrukcijama pluća, astmama i alergijama. Životinje to ne rade. Ne rade to ni one moje vjeverice, ni ko zna koliko vrsta ptica koje nastanjuju Ilinčicu. Ne znam zašto ti isti ljudi tu svoju djecu onda ne uče da vole ovu tvornicu čistog zraka. Znaju li da na Ilinčici žive i neke rijetke, pa i neke zaštićene biljne i životinjske vrste? Znaju li da, kad jednom bespovratno to uništimo, nema nazad?

U ovom gradu postoji i Prirodno-matematički fakultet na kojem studenti izučavaju biologiju i geografiju. Posjećuju li oni Ilinčicu? Napisa li iko studiju o biljnom i životinjskom svijetu Ilinčice? Seminarski rad? Možda jeste, i ako jeste, bit će mi drago, ali ja o tome ništa ne znam. Radi li ova institucija na dobrobit svih nas? Uče li ikoga da, prije svega upozna, pa onda i voli Ilinčicu? Gradske vlasti ovih dana su javnost uskovitlale pričom o „uređenju“ Ilinčice, o nekakvim žičarama, rezervatima za jelene, zabavnim kompleksima… Istovremeno s tom pričom, u nedjelju, 2. Jula, Ilinčica izgleda ovako kako vidite na fotografijama.

Bio je, kažu, 25. juna neki party, Sounds of Nature. Da li je ovo posljedica partyja? Jesu li se, gospoda partijaneri, vratili da za sobom pokupe smeće? Ako ga i nisu oni ostavili, kad toliko ljube prirodu, zašto bar nisu očistili ovo smeće? Jasne su meni gradske vlasti. Nema od Ilinčice profita, nema ni održavanja ovog mjesta. Zabavno-rekreativni kompleks je profit, pa će onda moći i morati da održavaju. Nisu mi jasni ljudi kojima je beton za bremedet i koji štuju beton kao neko božanstvo, a mrze prirodu, i, na koncu, mrze vlastitu zemlju. Kako moraš biti bijedan, koliko nenaučen da voliš, da bi ostavio ambalažu od nekoliko kištri kiseljaka u dubini šume? Kakav šumnjak,  koji je od šume pobjegao, i kakva nesorta moraš biti da bi ostavio u šumi kese? Kad toliko mrzite prirodu, kad toliko mrzite čovjeka, molim vas, bar se držite podalje od Ilinčice.

Vjerujem da ista ova kasta oduševljeno kliče izgradnji nekakvog kompleksa na Ilinčici, jer će onda njihov pristup istoj biti lakši, mogu jednostavnije automobilima, žičarama, gradskim vozićem, mogu na visokim potpeticama, uštificani, jer ih, zaboga, niko nije naučio da u prirodu ideš s rancem na leđima, u patikama, dobrim cipelama, ideš u goste fantastičnom svijetu, a u gostima se pristojno ponašaš. Dragi sugrađani, evo vam fotografije, evo našeg obraza, pa se sjetite u decembru kad se budemo gušili.

Red je još jednom razmisliti, staviti sebe pred sebe, treba li baš sve podrediti kratkoročnom užitku, pa makar iza nas ostala pusta zemlja. Da li se meni čini ili vam je neko osim ublehaške priče o betonu i plastici ponudio studiju onog istog PMF-a o stanju na Ilinčici sada, o stanju prije dvadeset godina i o perspektivi opstanka biodiverziteta u narednih nekoliko decenija? Hoćete li protjerati vjeverice da biste nastanili jelene? Na šta podsjeća takvo prisilno raseljavanje? Ako ne volite šumu, pustite, neka živi, ne dolazite gore s mržnjom ako ste toliko srasli s betonom.

Možda bih povjerovala u priču o zabavno-rekreativnom kompleksu da ikad išta čuh, u posljednjih dvadeset godina, o nekom projektu očuvanja biljnog i životinjskog svijeta na Ilinčici. Možda se to i desilo, a da ja ne znam. Neka mi bude oprošteno ako jeste, ali ove fotografije govore nešto sasvim drugo. One govore o samouništavanju.

(Tuzlainfo.ba)